Između svakodnevnih obaveza pronalazi vrijeme i za fotografiju, ljubav koja ju je odvela do međunarodnih izložbi i brojnih priznanja. Povodom Međunarodnog dana žena na selu, koji se obilježava 15. oktobra, sa Milenom smo razgovarali o životu na selu, položaju žena koje se bave poljoprivredom i slobodi koju joj pruža život u prirodi.
Dan počinje u pet ujutro
Život na selu za Milenu Erceg nije razglednica s motivima prirode, mirisom cvijeća i spokojem daleko od gradske vreve. To je svakodnevni rad, odgovornost i briga koja ne poznaje uvijek radno vrijeme. Ipak, upravo u takvom životu pronašla je prostor za svoje dvije velike ljubavi: poljoprivredu i fotografiju.
"Moj svaki dan počinje u pet ujutro. Nakon ustajanja i kafe odlazim na farmu", priča Milena, koja se bavi proizvodnjom mlijeka.
Na njenom porodičnom imanju svakodnevno se proizvede između 500 i 700 litara mlijeka, a briga o farmi podrazumijeva mužu krava, održavanje higijene, vođenje evidencije, ali i sve druge poslove koji prate uzgoj životinja.
"Osim krava, na imanju imamo domaće kokoške, svinje, pse, mačke i druge životinje. Jutarnje obaveze traju od jednog do dva sata, nakon čega slijede kućni poslovi, administracija, bašta i cvijeće", navodi ona.
Iako takva svakodnevica zahtijeva dobru organizaciju, Milena smatra da uz pravilan raspored obaveza ostaje dovoljno vremena i za lične interese. To potvrđuje i vlastitim primjerom, jer pored rada na farmi i fotografije, tri puta sedmično odlazi i na pilates.
„Uz dobru organizaciju sve se stigne i uvijek se pronađe vremena za sebe i ostvarivanje u nekim drugim segmentima“, kaže Milena.
Kada se ljubav prema fotografiji ne završava na hobiju
Fotografija je za Milenu mnogo više od usputnog interesa. Ljubav prema objektivu javila se još u djetinjstvu, a vremenom je prerasla u ozbiljan umjetnički rad, međunarodna takmičenja i priznanja. Iako joj je poljoprivreda svakodnevna obaveza, fotografija je prostor u kojem istražuje, stvara i upoznaje ljude sličnih interesovanja.
Put do fotografskih uspjeha počeo je učenjem i istraživanjem na društvenim mrežama, koje su joj otvorile mogućnost da razmjenjuje iskustva s drugim autorima.
"Ljubav prema fotografiji imala sam još od djetinjstva. Društvene mreže sam u početku koristila za edukaciju, a zatim sam upoznala ljude koji su imali sličan hobi. Tako sam stigla i do fotografskog kluba i svega ostalog", objašnjava ona.
Danas je fotografija vodi i izvan granica Bosne i Hercegovine. Kada dobije poziv na otvaranje međunarodne izložbe na kojoj je nagrađena, nastoji uskladiti putovanje s obavezama na farmi. Tada je mijenja porodica, ali odvajanje od svakodnevice nije joj baš jednostavno.
"Uvijek se pokušavam uklopiti kako bih mogla otići. U tom slučaju porodica me mijenja, ali ja se uvijek nekako žurno vraćam kući. Nije zgodno sve ostaviti, pogotovo zato što su životinje navikle na moju blizinu i moj pristup", priča Milena.
Ipak, takva putovanja za nju imaju posebnu vrijednost. Osim što predstavljaju priznanje za njen rad, pružaju joj priliku da se susretne s fotografima iz drugih zemalja, s kojima dijeli isti interes i učestvuje na istim takmičenjima.
Selo kao nepresušan izvor inspiracije
Nije slučajno što značajan dio njenih fotografija prikazuje upravo seoski život. Okruženje u kojem živi svakodnevno joj nudi motive, detalje i prizore koji drugima možda promaknu, a njoj postaju inspiracija za nova djela.
"Selo je uvijek inspirativno. Ono je nepresušan izvor motiva za fotografiju. Veći dio mojih fotografija upravo je posvećen motivima sela", naglašava Milena.
Upravo se u toj povezanosti poljoprivrede i fotografije ogleda i njena svakodnevica. Ono što joj je posao ujedno je i dio okruženja iz kojeg crpi umjetničku inspiraciju. Životinje, priroda, promjene godišnjih doba i svakodnevni prizori na imanju postaju dio svijeta koji bilježi objektivom.
Za Milenu je važno i to što se danas, zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, znanje i iskustvo mogu sticati bez obzira na mjesto stanovanja.
"Danas to nije teško. Postoje društvene mreže i svima je sve dostupno. Pitanje je samo ko ima kakve želje, ciljeve i talenat za nešto. Sve se može pronaći i započeti, nevezano za to gdje neko živi i šta mu je primarno zanimanje", smatra ona.
Rad koji se ne vidi uvijek dovoljno
Međunarodni dan žena na selu prilika je da se pažnja usmjeri na žene čiji je rad važan za poljoprivrednu proizvodnju, porodična gazdinstva i očuvanje ruralnih zajednica. Ipak, iza slike vrijednih i sposobnih žena koje svakodnevno uspijevaju završiti brojne poslove nalaze se i problemi o kojima se manje govori.
Milena smatra da se rad na selu u njenom okruženju cijeni, posebno kada je riječ o domaćim proizvodima, čija je vrijednost, kako ističe, sve prepoznatljivija.
"Iz mog iskustva, rad na selu veoma se cijeni među ljudima koje poznajem i s kojima se družim. Imam veliko poštovanje. Mislim da kvalitetni ljudi prepoznaju vrijednost toga i veoma cijene domaće proizvode, pogotovo danas, jer ih je sve manje", kaže ona.
Ipak, kada govori o položaju žena koje se bave poljoprivredom, posebno izdvaja ekonomsku nesigurnost, visoke troškove proizvodnje i niske cijene poljoprivrednih proizvoda.
"U današnje vrijeme prisutna je i nesigurnost jer se situacija promijenila kada je riječ o proizvodnji, u svakom smislu. Ulaganja su preskupa, a sami proizvodi obezvrijeđeni su niskim cijenama", upozorava Milena.
Smatra da su nedostatak vremena i teškoće u organizaciji dodatni izazovi, posebno za žene koje uz rad na gazdinstvu preuzimaju i druge porodične obaveze. Ipak, ne vjeruje da mjesto stanovanja samo po sebi određuje koliko će žena uspjeti ostvariti svoje ambicije.
"Mislim da svaka žena može pronaći balans između ličnih želja, potreba i obaveza. Sve je individualno. Uvijek je bilo vrijednijih žena i onih koje nisu toliko vrijedne, kao i svugdje, bilo da je riječ o selu ili gradu. Ona koja ima ambicije prilagođava se u tom pravcu i stiže", kaže ona.
"Žene na selu su svestrane i veoma samostalne"
Govoreći o ženama koje žive i rade na selu, Milena posebno ističe njihovu sposobnost da se prilagode različitim obavezama i istovremeno brinu o brojnim aspektima svakodnevnog života.
"Žene na selu su svestrane i veoma samostalne. Njima niti je šta teško niti ima šta da ne znaju. Svaka žena na selu voli i baštu i cvijeće i životinje, dobra je kuharica. I sve stižu", kaže Milena.
Ipak, iza te sposobnosti da se obaveze svakodnevno završavaju ne bi trebalo izgubiti iz vida ni pitanje dugoročne sigurnosti žena koje rade na porodičnim imanjima.
Kao jednu od važnih promjena koje bi trebalo razmotriti, Milena izdvaja ostvarivanje prava na uplatu doprinosa za žene koje rade na gazdinstvima, a nisu nosioci poljoprivrednih gazdinstava.
"Institucije bi trebalo ženama omogućiti isto pravo na uplatu doprinosa kakvo imaju nosioci poljoprivrednih gazdinstava. U suprotnom, žene ne ostvaruju to pravo i, kada dođu u godine u kojima više ne budu mogle raditi, postaju zavisne od muževa ili djece", upozorava ona.
Dodaje da je mogućnost prijave kao radnice na vlastitom imanju ne rješava na način koji smatra zadovoljavajućim.
"Danas se mogu prijaviti kao radnice na sopstvenom imanju, ali, po mom mišljenju, to je ponižavajuće za žene na selu", ističe Milena.
Njene riječi otvaraju pitanje koje nadilazi svakodnevne obaveze na farmi, kako osigurati da žene koje svojim radom učestvuju u proizvodnji i održavanju porodičnih gazdinstava imaju i odgovarajuću socijalnu sigurnost.
Sloboda koja se ne može izmjeriti radnim vremenom
Uprkos izazovima, Milena o životu na selu govori s mnogo naklonosti. Za nju je to način života koji podrazumijeva neposredniji kontakt s prirodom, mogućnost proizvodnje vlastite hrane i slobodu da dan organizuje u skladu sa svojim potrebama.
"Selo mi nudi zdraviju hranu i sam život. Znam šta sam jela za doručak, a oko 90 odsto hrane sama proizvodim. Tokom dana imam vremena da ga provedem vani, na suncu, a ne u kancelariji. Sunce je zdravo, a zrak koji udišem nije zagađen", kaže ona.
Posebno ističe odrastanje djece u prirodnom okruženju, gdje svakodnevni kontakt sa životinjama i prirodom, prema njenom mišljenju, može doprinijeti razvijanju empatije i kreativnosti.
Ipak, možda najbolje ono što joj selo znači objašnjava kroz jednostavne, svakodnevne situacije. Njen doživljaj seoskog života ne svodi se samo na prirodu i domaću hranu, već i na osjećaj da čovjek može biti ono što jeste, bez potrebe da se prilagođava očekivanjima okoline.
"Selo je velika sloboda i nezavisnost. Zamislite, idete na posao i ne morate se šminkati, praviti frizuru, peglati odijelo niti se smiješiti reda radi klijentima. Na selu si svoj. Obučeš šta ti je udobno, prošetaš sa svojim psima, smiješ se na sav glas. Nekad i opsuješ i ne brineš hoće li te neko čuti", kaže Milena uz osmijeh.
Za nju je razumijevanje prirode ključ uživanja u svemu što život na selu pruža.
"Prirodu treba shvatiti, a kada je shvatiš, uživaš u svakom njenom segmentu", poručuje Milena Erceg.
Njena priča pokazuje da život na selu nije samo pitanje mjesta stanovanja, već i odnosa prema radu, prirodi i vlastitim interesovanjima.
Između obaveza na farmi i fotografskih putovanja, Milena je pronašla način da gradi vlastiti put, ne odvajajući umjetnost od sredine u kojoj živi. A upravo u tome možda leži i jedna od važnijih poruka Međunarodnog dana žena na selu: ženama treba omogućiti da njihov rad bude prepoznat, da imaju sigurnost i mogućnost izbora, ali i prostor da razvijaju vlastite talente i ostvare ono što žele.
Komentari (0)