S jedne strane, uče nas da poštujemo dječja osjećanja, pregovaramo i tražimo kompromise. S druge strane, odrasli sve više priznaju da djeca više ne shvataju ograničenja ozbiljno. Svako pravilo postaje pregovarački adut, a svako "ne" postaje dugotrajno pregovaranje.
Problem je u tome što postoje neke stvari o kojima ne bi trebalo razgovarati. Ne zato što roditelji žele da pokažu svoju moć, već zato što djeca još uvijek nisu sposobna da procijene sve posljedice svojih odluka.
Tu počinju zdrave granice.
Kada je "ne" briga, a ne grubost
Mnogi odrasli se plaše da će izgledati previše strogo, posebno ako su i sami odrasli u porodicama u kojima je bilo više ograničenja nego dijaloga.
Ali djeci je potrebno više od samog razumijevanja i podrške. Potrebna im je sigurnost da je u blizini odrasla osoba koja će preuzeti odgovornost za stvari koje su zaista važne.
Što je dijete mlađe, to mu je takva podrška potrebnija. Postoje pravila koja štede zdravlje i život.
Niko ne razgovara sa djecom o potrebi vezivanja sigurnosnih pojaseva u autu. Ili o potrebi da se odrasla osoba drži za ruku blizu puta.
Da, beba može da se uznemiri, plače i zahtijeva slobodu. Ali bezbjednost nikada nije određena djetetovim raspoloženjem.
Isto važi i za igranje sa vatrom, strujom, otvorenim prozorima ili vodenim površinama bez nadzora odrasle osobe.
Radoznalost je prirodni dio djetinjstva. Ali sposobnost procjene rizika razvija se mnogo kasnije.
Bilo kakva osjećanja su dozvoljena, ali djela nisu.
Svako dijete doživljava bijes, negodovanje i iritaciju. To je normalno. Nenormalno je kada bijes postane izgovor za udaranje, guranje ili povređivanje drugih ljudi.
Ovdje granica mora biti što jasnija: osjećanja mogu biti bilo šta, ali agresija ne može.
Nakon sukoba, možete razgovarati o emocijama, pronaći načine da se nosite sa njima i naučiti dijete da priča o svojim iskustvima. Ali je važno odmah zaustaviti fizičku agresiju.
Poštovanje počinje u djetinjstvu
Postoji pravilo koje mnogi roditelji potcjenjuju. Ako neko kaže: "Ne želim", "Ne diraj", "Ne" – morate to prihvatiti.
Nije bitno da li govorimo o tuđoj igrački, mjestu na ljuljašci ili ličnom prostoru drugog djeteta.
Ovako se formira razumijevanje granica – svojih i tuđih. A sa tim dolaze poštovanje, empatija i sposobnost izgradnje zdravih odnosa.
Zašto režim nije hir odraslih
Možda jedna od najpopularnijih roditeljskih bitaka odvija se uveče.
"Još jedan crtani." "Još pet minuta." "Ne želim da spavam." "Neću da se kupam."
Ali činjenica je da san, ishrana i osnovna zdravstvena zaštita nisu u kategoriji dječjih izbora.
Dijete možda ne razumije važnost odlaska u krevet na vrijeme ili odlaska kod ljekara. To je odgovornost odraslih.
Baš kao i liječenje kada je zaista potrebno.
Kada sažaljenje više šteti
Mnogi roditelji priznaju da je ponekad lakše popustiti.
Dozvolite slatkiše umjesto večere. Ignorišite grubost u javnosti. Pravite se da se ništa loše nije dogodilo nakon što ste nešto upropastili.
Ali djeca veoma brzo prepoznaju obrasce.
Ako pravila postoje samo do prvog protesta, ona prestaju da se doživljavaju kao pravila.
Stoga, nije važan broj zabrana, već njihov redoslijed.
Najveća greška je zabraniti sve.
Jasne granice ne znače trajna ograničenja.
Naprotiv, djetetu je mnogo lakše da prihvati pravila kada shvati da roditelji ne zabranjuju sve, već samo ono što je vezano za bezbjednost, poštovanje drugih ljudi i odgovornost za svoje postupke.
Tada riječ "ne" prestaje da bude instrument pritiska i postaje smjernica.
I djeca se, paradoksalno, osjećaju mirnije tamo gdje su pravila jasna i nepromjenljiva.
(Stil)
Komentari (0)