Kao devetnaestogodišnjak jedva je izvukao živu glavu.

„Vrijeme nam tada nije bilo saveznik. Bilo je oblačno i tmurno, tako da nam pogledi sa vrha Elbrusa, sa čarobnih 5642 metra nadmorske visine nisu daleko dopirali. Prilikom silaska sa vrha, a silasci su nerijetko i zahtijevniji, snašla nas je oluja, prava mećava, pa smo spas našli u ruskoj vojnoj bazi, gore, visoko u planini. Ostale su samo prelijepe uspomene“, prisjeća se Dobrić.

U našoj zemlji Radovan se popeo na najviši vrh Maglić, Zelengoru i Kozaru nebrojeno puta. Opet se sprema na pohod ka Magliću.

„Otkriću vam tajnu otkud mi ljubav prema vrhovima. Moja majka je rodom iz Vareša, a Vareš je okružen prelijepim planinama. Često odlazeći  u njen rodni kraj zavolio sam planine. Sada planinarim drugačije. Nije poenta popeti se samo na vrh, već provesti što duže vremena u planini“, objašnjava Radovan.

U potpunosti se pridržava tehnike i vještine obuhvaćene buschraftom. O čemu se radi?

„Draž je u tome da sa što manje opreme i što više vještine ostanem duže u prirodi. Trik je u tome da sam sebi spravim posude i pribor od drveta, da za sobom ne ostavljam tragove, smeće, da se saživim sa prirodom. Evo sad ću krenuti na Kozaru, zajedno sa nekoliko istomišljenika obično ostanemo dva do tri dana. Zna se dogoditi da godišnje stotinu noći prespavam na Kozari. Zamislite koja je to količina čistog vazduha u plućima, ili ljepote koje oči dožive. Samo na Kozari uživamo u potpuno zvjezdanom nebu“, dočarava susret sa planinom-ljepoticom Radovan Dobrić.

Ovaj iskusni planinar kaže da ne treba, ako to mogućnosti ne dozvoljavaju, stremiti ka evropskim i svjetskim planinama. Domaće planine u okruženju, Kozara, Prosara, Motacija, ili Čemernica i Grmeč, nude mnogo toga što ushićuje i planinare sa četrdesetogodišnjim stažom u planinarenju.