Život Marine Abramović obilježile su brojne kontroverze, a kako i sama kaže, u njenom djetinjstvu je bilo mnogo krvi. Ona je o svojoj teškoj prošlosti, otvoreno govorila u autobiografiji "Hod kroz zidove" gdje je otkrila više o zlostavljanju koje je doživjela od strane roditelja, koji je nisu podržavali niti ljubili, već su je fizički i emocionalno zlostavljali.

Kao tinejdžerka, Marina je patila od niskog samopouzdanja zbog svog izgleda i osjećala se neprivlačno, ali danas je postala ikona ljepote i inspiracija mnogima. Kao tinejdžerka, vjerovala je da je "užasno ružna". Imala je, kako se sjeća: "veliki nos, mnoštvo bubuljica, užasnu frizuru, ortopedske cipele i naočare s vrlo debelim staklima".

U knjizi je hrabro iznijela svoje iskustvo sa pobačajima i odluku da ne želi da ima djecu, suočavajući se s kritikama i licemjernim reakcijama javnosti.

Kako je priznala u jednom od rijetkih intervjua od tada, u "Guardianu", razočarala se reakcijama i napadima: "Svidjelo mi se kako je jedan od forumaša napisao da niko ne pita Džordža Klunija zašto nema djecu. Ostalo je bilo vrlo licemjerno".

"U mom djetinjstvu je bilo mnogo krvi"

U memoarima je objasnila kako je u njenom djetinjstvu bilo i mnogo krvi. Kada je izgubila svoj prvi dječiji zub, krvarenje se nije zaustavljalo tri mjeseca, a kada je dobila prvu menstruaciju, trajala je deset dana. Autobiografija Marine Abramović je beskompromisna ispovijest, kao i svi njeni performansi, u kojoj su život i umjetnost u neraskidivoj vezi.

Isto tako, Marina je opisala fizičku traumu iz djetinjstva, kao i uticaj koji su njeni roditelji, bivši partizani, imali na njen život i umjetničku inspiraciju.

Njena odluka da se posveti umjetnosti formirala se još dok je bila mlada, inspirisana nekonvencionalnim umjetničkim doživljajem koji je doživjela, a koji je podstakao njenu odluku da svoje ideje izrazi kroz radikalne umjetničke forme.

Prijatelj njenog oca posjetio ih je i pokazao joj jedan umjetnički proces, nabacio je niz boja na sliku, spalio tu sliku, i rekao joj je kako je riječ o zalasku Sunca. Marina Abramović vjerovala je da je to fantastičan prizor. Odlučila je nakon toga da studira umjetnost, ali njene ideje su bile radikalnije. Marina Abramović je postala simbol hrabrosti, iskrenosti i umetničke autentičnosti, čiji su performansi duboko povezani sa njenim životom i iskustvima.

Njeni performansi postaju sve radikaliniji

Prvi radikalniji performans izvela je u Edinburgu, "Ritam 10", raširila je prste ruke i igrala se nožem, svaki put kada bi se ranila, popila je žestoko piće (inače nikad ne pije), uzela ponovo nož, i nastavila.

U doba kada je izvela navedeni performans, živjela je vrlo konzervativnim životom, u Beogradu, u stanu sa svojom majkom, kod kuće je morala da bude do deset uveče. Kada je bila 14-godišnjakinja, namjerno je krenula da prereže venu, ali baka ju je pronašla i spriječila, majci nisu nikad rekli.

Legla je i usred zapaljene zvijezde, skoro se ugušila: "Uvijek sam osjećala strah, i s tim osjećajem sam se suočavala u svojoj umjetnosti. Zvijezda petokraka je bila u svakoj školskoj knjizi. Bila je simbol restrikcije i kontrole, i želela sam da se oslobodim toga tako da se suočim s ovim simbolom".

Kada je njena majka otkrila šta joj sve kćerka radi u ime umjetnosti, bacila joj je staklenu pepeljaru u glavu, rekla je da joj je "dala život" i da će joj ga sada "uzeti natrag".

Od obostranih nevjera i nasilja do intime utroje

Jedan isječak iz memoara Marine Abramović nekoliko dana prije izlaska cijelog djela objavljen je u britanskom The Guardianu. Vratila se u vrijeme kada su ona i njemački umetnik Ulaj bili u Australiji i dobili ideju da izvedu performans radnog naslova "The Lovers". Plan je bio da će par stati na suprotne strane Kineskog zida i hodati dok se (nakon što svako pređe po 2.500 kilometara) ne susretnu, a na sredini građevine trebali su da se vjenčaju.

Početak njihovog kraja bio je kada su izvodili “Nightsea Crossing”, u kojem su u danima po osam sati dnevno sjedili u stolici jedno naspram drugog i gledali se u oči. Ulaj zbog bola u abdomenu nije uspio da izdrži do kraja, a Abramović je izvela performans onako kako su ga zamislili. Osjećao se poniženo.

Status quo u njihovoj vezi trajao je još dvije godine. Par je u to vrijeme od prijatelja i javnosti skrivao činjenicu da im je veza u raspadu. Uskoro je Abramović priznala Ulaju da ga vara s jednim francuskim piscem, na šta joj je on takođe otkrio identitet svoje ljubavnice. Nakon priznanja pitala ga je da li želi s njom i svojom ljubavnicom da ima intimne odnose utroje, na šta je on pristao.

Tu je situaciju opisala kao prilično bolnu: "Bilo je poput jednog od mojih performansa, samo što je to bio stvarni život. Nisam htjela da to bude stvarno. Nisam osjećala ništa. Kaže se da ljudi koje, na primjer, udari bus i zbog toga izgube nogu ne osjećaju bol jer njihovi živci jednostavno ne mogu preneti toliko boli mozgu. Namerno sam se odlučila na taj potez, da ga otjeram od sebe. Ali cijena je bila vrlo visoka."