Nadahnuto, emotivno, sa prefinjenom dikcijom i bez papira, kao što je rekao recezent Manojlo Manjo Vukotić, govorila je profesorica Vila Stanišljević o svom rodnom Gornjem Jelovcu, selu na prijedorskoj strani Kozare.


Potom se osvrnula na studentske dane u Beogradu, ulazak u učionicu Gimnazije u Gradišci, plejadi svojih učenika, koje je nazvala žirijem, životnom saputniku, ljubavi i ožiljcima.


„'Ožiljci' nisu nastali iz narcisoidne želje da budu priča o mom životu. Moja će se priča završiti. Ovo je knjiga koja treba da govori o snazi života, o toj iskonskoj snazi u kojoj i kad te najviše pritisne patnja i kad gledaš kako se urušava sve što si do juče čvrsto držao, ne smiješ da sagneš glavu. Knjiga govori o tome kako ljudsko dostojanstvo, kako ljudska snaga u krhkom tijelu zna da ti je  Gospod  dao krst koji možeš da nosiš. Ako ne možeš da ga nosiš u nekim trenucima Gospod će te ponijeti i ti ćeš preći na drugu stranu“, rekla je profesorica Vila Stanišljević, govoreći o motivima nastajanja knjige 'Ožiljci'.

1

O knjizi su govorili  Manojlo Manjo Vukotić, Srđan Pucar, Dario Gvozden i Snježana Miljković.


Profesorica Radana Vila Stanišljević dobro je poznata široj javnosti po besjedama vezanih za književnost i riječ. Čitav radni vijek predavala je srpski jezik i književnost u Gimnaziji u Gradišci, a uređivala je i priređivala brojne časopise i antologije.