Ružičasta je boja mog života: Banjalučica Sonja Grozdanić otkriva kako uspješno usklađuje porodicu, posao i veliku umjetničku strast

Iako je po struci ekonomista i radi u Republičkom hidrometeorološkom zavodu, slikarstvo je njen prostor slobode, mira i kreativnog izražavanja, a u budućnosti želi da svoje radove predstavi i publici u Beogradu.

Nekada je dovoljna jedna boja, jedan pogled ili prizor iz prirode da pokrenu priču koja se ne može ispričati riječima. Za slikarku Sonju Grozdanić platno je upravo takav prostor, mjesto na kojem se susreću emocije, sjećanja i lični doživljaj svijeta, a svaka slika postaje dio njene priče.

Ljubav prema slikarstvu javila se još u osnovnoj školi, kada je njen talenat prepoznao nastavnik likovnog obrazovanja. Priliku da učestvuje u oslikavanju školskog murala „Crnogorski krš“ pamti kao jedan od prvih važnih trenutaka na svom umjetničkom putu.

„Sjećam se tog trenutka još iz osnovne škole, kada sam shvatila da je slikanje mnogo više od dječje igre. Likovno mi je bio najdraži predmet, a moj nastavnik je prepoznao nešto posebno u mojim radovima. Pružio mi je priliku da zajedno slikamo mural ‘Crnogorski krš’ na zidu škole i taj osjećaj ostao mi je duboko u sjećanju“, prisjeća se Grozdanićeva.

Podrška porodice dodatno je uticala na razvoj njenog interesovanja. Stric Goran ohrabrivao ju je kroz zajedničko slikanje uljem na platnu, a podržao ju je i da upiše likovni kurs kod slikara Dragaša. Ipak, njen umjetnički put nije se razvijao bez prekida.

Povratak slikarstvu koji je promijenio sve

Kao djevojčica imala je priliku da izlaže radove rađene ugljem u Banskom dvoru, ali se u toj tehnici nije u potpunosti pronašla. Nakon toga uslijedila je duža pauza od slikanja, tokom koje je svoju kreativnost izražavala na druge načine.

Prekretnica je došla tokom pandemije, kada je ponovo uzela kist u ruke, ovog puta opredijelivši se za ulje na platnu. Upravo tada osjetila je da je pronašla tehniku i način izražavanja koji joj odgovaraju.

„Tokom pandemije ponovo sam uzela kist u ruke i tada sam osjetila da sam pronašla svoj pravi umjetnički izraz. Prva samostalna izložba ‘Sve boje žene’, održana u Domu omladine u Banjaluci 2024. godine, bila je potvrda da se vrijedi vratiti svojim snovima“, kaže ona.

Danas, kada uporedi prve radove sa onima koje stvara posljednjih godina, jasno vidi koliko je napredovala. U tom procesu posebno mjesto zauzima profesor Mišo Pečarić, kojem pripisuje značajan dio svog umjetničkog razvoja.

„Veliki dio tog napretka dugujem svom profesoru, koji nesebično prenosi znanje, daje iskrene savjete i pruža mi podršku. Na tome sam mu od srca zahvalna“, naglašava Grozdanićeva.

Jedan od radova koji posebno pamti jeste „Djevojka sa bisernom minđušom“. Slika joj, priznaje, nije išla od ruke onako kako je zamislila, ali upravo je taj izazov naučio važnosti strpljenja i istrajnosti.

„Bila mi je pravi izazov, ali nisam odustala. Uz trud, strpljenje i učenje uspjela sam da je završim. Ta upornost naučila me je koliko je istrajnost važna u stvaranju“, ističe ona.

Ružičasta kao boja njenog života

Kada bi svoj život morala da predstavi jednom bojom, izbor bi, kaže, bio jednostavan – ružičasta, i to u svim njenim nijansama. U njoj pronalazi nježnost, ljubav, snagu, ranjivost, vjeru i radost stvaranja, ali i simboliku koja se provlači kroz njeno slikarstvo.

„Kao što svaka nijansa ružičaste nosi svoju posebnu ljepotu, tako i svaka moja slika priča drugačiju priču. Sve zajedno predstavljaju mene i moj pogled na život“, objašnjava Grozdanićeva.

Inspiraciju pronalazi u različitim motivima. Nekada je to fotografija, nekada prizor iz prirode ili nečiji pogled. Međutim, motiv koji odabere samo je početak, jer ga na platnu oblikuje kroz sopstvene emocije i doživljaj.

Iako uglavnom započinje rad sa određenom idejom, proces stvaranja često je odvede u neočekivanom pravcu. Boje i emocije preuzmu glavnu riječ, a konačan rezultat ponekad iznenadi i nju samu.

„Dešava mi se da na kraju pogledam sliku i pomislim: ‘Ne mogu da vjerujem da sam ja ovo naslikala.’ Upravo taj osjećaj jedan je od najljepših, kada shvatim da je slika postala nešto više od moje prvobitne zamisli“, priča ona.

Za nju slikarstvo nije samo stvaranje umjetničkog djela, već i način da pronađe mir u svakodnevici ispunjenoj obavezama. Ono je prostor u kojem se odmara, obnavlja energiju i izražava ono što ne može uvijek da pretoči u riječi.

Između poslovnih obaveza i svijeta boja

Iako je po struci ekonomista i radi u Republičkom hidrometeorološkom zavodu, Grozdanićeva svoje profesionalno opredjeljenje i umjetnost ne doživljava kao suprotstavljene svjetove. Naprotiv, smatra da su odgovornost, organizacija i istrajnost, koje je razvijala kroz posao, važni i u slikarstvu.

„Ne doživljavam te dvije uloge kao suprotnosti, već kao dvije strane mene koje se dopunjuju. Ravnotežu pronalazim tako što planiram obaveze i nastojim da pronađem vrijeme za ono što volim. Slikanje za mene nije samo hobi, već moj unutrašnji svijet i način da se izrazim bojama“, navodi ona.

U tome joj značajnu podršku pruža porodica. Njene kćerke su, kako kaže, njena najvjernija publika, a njihovo mišljenje joj je važno upravo zato što su iskrene kada komentarišu njene radove.

Ponosna je i na njihovu kreativnost. Mlađa kćerka Sara pohađa muzičku školu i svira violinu, dok starija Tamara, pored ljubavi prema jezicima, pokazuje interesovanje za slikarstvo.

Veliki oslonac joj je i suprug Saša, koji joj pruža podršku, ali zna da bude i kritičar. Često preuzima dio svakodnevnih obaveza kako bi ona imala više vremena za slikanje.

„Lijepo je imati nekoga ko vjeruje u ono što radim i pomaže mi da slijedim svoj put“, kaže Grozdanićeva.

Slike koje čuvaju dio nje

Svaka slika koju stvori nosi određenu priču, zbog čega joj nije jednostavno da se odvoji od svojih radova. U njih ulaže mnogo vremena, truda i emocija, ali postoje i ona djela koja imaju posebno mjesto u njenom životu.

Tri slike odlučila je da sačuva za sebe i svoje kćerke, sa željom da im jednog dana ostanu kao uspomena na njen rad, ali i na ljubav koju je utkala u njih.

„Voljela bih da jednog dana ostanu mojim kćerkama kao uspomena, ne samo na moj rad već i na ljubav i dio mene koji je naslikan u svaku od tih slika“, ističe ona.

Kada radi po narudžbi, situacija je nešto drugačija. Od samog početka zna da slika nastaje za nekog drugog, ali joj to ne umanjuje posvećenost.

Ipak, određivanje cijene umjetničkog rada za nju nije jednostavno, jer je teško novčano vrednovati vrijeme, trud i emocije uložene u stvaranje.

„Umjetnički rad ima svoju vrijednost i to treba poštovati, ali emocije koje uložim ne mogu se izmjeriti novcem“, objašnjava Grozdanićeva.

Kastel i Vrbas kao buduća inspiracija

Među motivima koje bi voljela da prenese na platno posebno mjesto zauzimaju Kastel i Vrbas, koje doživljava kao srce Banjaluke.

Želja da naslika ove simbole grada već neko vrijeme postoji, a privlači je njihova istorija i priče koje čuvaju. Vjeruje da svako mjesto ima svoj karakter i posebnu ljepotu, a Kastel vidi kao jednu od najljepših priča svog grada.

Njena želja je i da kroz slikarstvo nastavi da govori o ženama, njihovim emocijama i ljepoti koju pronalazi u svijetu oko sebe. Voljela bi da jednog dana organizuje izložbu u velikom prostoru i tako predstavi radove koje je stvarala tokom godina.

„Ne zbog same veličine događaja, već zbog osjećaja da su moje slike pronašle put do ljudi. Voljela bih da ono što osjećam kroz boje i platno mogu da podijelim sa svijetom“, kaže ona.

Izložbe u Banjaluci i Zagrebu, a u planu i Beograd

Nakon samostalne izložbe „Sve boje žene“ u Domu omladine u Banjaluci 2024. godine, Grozdanićeva je nastavila da gradi svoj umjetnički put kroz grupne i samostalne izložbe.

Uslijedila je humanitarna grupna izložba „Umjetnici Banjaluke 2025“, takođe u Domu omladine, a potom i grupna izložba u Galeriji Slovenskog doma u Zagrebu.

Svoje radove predstavila je i na drugoj samostalnoj izložbi „Latice duše“ u Caffe Gallery Zrin u Zagrebu, kao i na zajedničkoj izložbi Udruženja žena „Bubamara“ pod nazivom „Svijet kroz naše boje“, održanoj 2026. godine.

Svaka nova izložba za nju predstavlja priliku da svoj umjetnički izraz približi publici i podijeli emocije koje stoje iza radova. Ujedno, to je i podsticaj da nastavi da istražuje, razvija se i traži nove načine da svoje priče prenese na platno.

Trenutno dogovara izložbu u Beogradu, kojoj se posebno raduje, dok je za narednu godinu u planu i nova samostalna izložba u Banjaluci.

Za Sonju Grozdanić slikarstvo je mnogo više od slike koja će krasiti nečiji zid. To je način da sačuva trenutke, izrazi emocije i ostavi dio sebe u svakom djelu. A dok pred njom nastaju nova platna, ostaje ista želja, da njene boje pronađu put do ljudi i da svaka slika nastavi da priča svoju priču.