Promijenile su se države, rijeka Sava postala je granica, usvojeni su novi regulacioni planovi. Savski most danas isključivo služi za međunarodni transport, sa obje strane su granični prelazi, uniformisana lica, jarboli sa različitim zastavama.

Most je ograđen visokom ogradom, čak i stepenice kojom se iz grada penjalo na most ili silazilo po povratku sa one strane.

Slavko Latinčić, penzionisani ekonomista, živo se sjeća svakog mjesta u Gradišci, koje je danas promijenjeno.

„Evo ovuda sa lijeve strane mosta iz pravca Banja Luke bila je pješačka staza, oivičena i popunjena šljakom. Taman dovoljno široka da njome šetaju dvoje zagrljenih ili ruku pod ruku. Ili jedno pored drugog, zavisno od situacije i atmosfere. Staza je vodila do stepenica i za čas smo prelazili u Staru Gradišku. Išli smo u restoran kako smo govorili idemo „preeeeko“.Tamo su bile nadaleko najbolje palačinke, ali i muzika uživo. Bilo je lijepih parkova, tamo smo išli u kino i čekali nove godine. Mnogo ljudi sa ove strane radilo je preko Save, danas, ako su živi primaju penzije, prisjeća se Slavko.

Slavko Latinčić i u parku kod bolnice tačno prepoznaje mjesto gdje je bilo igralište „Partizana“. Tu se mahom igrao rukomet, ali i mali fudbal. Pamti i druge promjene, a zanimljivo je da se grad širi ka istoku, odnosno u pojasu niz Savu. Upravo Slavkova kćerka Danka je arhitekta i glavni je „krivac“ za nove razglednice Gradiške.


„Ponosan sam na Danku, smatram to njenim velikim uspjehom. Znam sa koliko je ljubavi sve to projektovala, oboje gajimo ljubav prema našoj Gradišci. Gradiška se širi, novi trendovi su tu, ali i staro jezgro ostaje, što je važno. Samo da se poprave ekonomski uslovi i da se zaustavi trend odlaska mladih u Evropu baš preko ovog mosta. Da što prije dođe vrijeme da mladi šetaju ovdje u Gradišci, ali to ne zavisi od nas“, rekao je Slavko Latinčić, čovjek koga u Gradišci malo ko zove imenom.

Za prijatelje je jednostavno Lata.

Boško Grgić