Oboje su zaposleni, Slavica u marketu u Staroj Topoli, a Rade u Slatini.  Po dolasku s posla samo ručaju i odmah u plastenik. Vrijeme je berbe i zarade.

„U pet plastenika dužine po 30 metara uzgajamo našu lijevčansku jagodu. Ovo nam je dopunski posao, nešto kao hobi, ali hobi koji se isplati. Za nas nema tajni u plasteničkoj proizvodnji jagode, a po tome su poznati ne samo Seferovčani, već i mještani susjednih sela, Vakufa sa jedne i Gornjih Karajzovaca i Kukulja sa druge strane“, objašnjava Slavica.

Danas su ubrali i složili u plastičnu ambalažu čak 150 kilograma. Imaju kupce na gotovo svakoj strani.

„Dolazi nam poznati kupac iz Cazina,  to je sin jednog očevog prijatelja. Našim jagodama slade se i Banjalučani, potrošači iz Gradiške, Nove Topole i drugih mjesta. Dosta kupaca snabdijevamo na našem  kućnom pragu“, navodi Slavica.

Danas je ubrala jagodu šampionku. Krupna je, sočna i jarko crvena.

„Vaga je pokazala da je teška čak 93 grama. Skoro kao čokolada.Obrali smo jedan plastenik, imamo još četiri. Nije baš lako proizvoditi jagodu, berač treba biti savitljiv i sagnut do zemlje. Ali opredijelili smo se za ovaj dopunski posao i ne žalimo se. Ako dobro isplaniramo vrijeme, onda sve stignemo“, rekla je Slavica Cerovac Grubač.

Da su Seferovčani veliki stručnjaci za povrće i plastenike pokazuje i Slavičina sestra Sanja, koja je udata u naselje Borac kod Aleksandrovca. Čim je Sanja došla u porodicu Škorić zabijelili su se plastenici i pokrenuta je proizvodnja povrća. Takvi su uostalom Lijevčani, vrijedni, uporni i pošteni.