Iako je 3. decembar u kalendaru označen kao Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, svakodnevica ljudi koji žive s invaliditetom traje svih 365 dana u godini, bez medijske pažnje, bez svečanih saopštenja, često bez sistemske podrške.

Sagovornici iz Republike Srpske za ovaj datum poručuju isto: o njihovim problemima ne smijemo govoriti samo danas, ali današnji dan je prilika da se jasno kaže da personalna asistencija, pristupačnost i pravo na rad nisu privilegija, već pitanje osnovnog ljudskog dostojanstva.

"Mi živimo i ostalih 364 dana"

Vanja Čolić, borac za prava osoba sa invaliditetom i izvršna direktorica Humanitarne organizacije „Partner“, podsjeća da se život osoba sa invaliditetom ne može svesti na jedan datum u godini.

"Jako mi je žao što se o osobama sa invaliditetom uglavnom govori 3. decembra, jer mi živimo i ostalih 364 dana u godini. Naravno, sa druge strane to je ipak i prilika da malo glasnije ukažemo na položaj u kojem se nalazimo. Kako mi kao osobe tako i prava koja nam po zakonima i Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom pripadaju. Jedno od tih prava je svakako pravo na samostalan život koje u najvećoj mjeri zavisi od razvoja usluge personalne asistencije", kaže Čolićeva.

U Republici Srpskoj personalna asistencija je definisana kao prošireno pravo i zavisi od razvijenosti lokalne zajednice, odnosno od toga da li opština ili grad imaju mogućnost da finansiraju ovu uslugu. Ona trenutno postoji u Banjaluci i Prijedoru, a Bijeljina je nju uvela prošle godine, dok su u Prnjavoru i Doboju pokrenute inicijative da se usluga uvede i tamo.

Banjaluka je, međutim, u ozbiljnom problemu - ne zbog ljudi koji uslugu koriste, već zbog načina na koji se ona finansira.

"Organizacije koje pružaju uslugu moraju da zaposle personalne asistente u skladu sa Zakonom o radu, što znači da moraju izmirivati sve obaveze prema zaposlenima koje su definisane ovim Zakonom. Nažalost, generalni problem finansiranja u kojem se Grad Banjaluka nalazi više od dvije godine doveo je do toga da se sredstva za uslugu nisu povećavala od 2024. godine. Asistenti se plaćaju po minimalnoj plati, a pružaoci usluga su u problemu ukoliko se od januara 2026. godine ne poveća cijena usluga jer je već najavljeno povećanje najniže plate za 2026. godinu", upozorava sagovornica.

Humanitarna organizacija „Partner“ je još u septembru dostavila Centru za socijalni rad prijedlog nove cijene sata za 2026. godinu, ali povratne informacije još nema. Istovremeno, pokušavaju da dio troškova pokriju kroz humanitarni broj, što je, kaže sagovornica, porazna slika stanja jer osnovna prava osoba sa invaliditetom ne bi smjela zavisiti od humanitarnih akcija.

"Nažalost, u moru humanitarnih akcija kada djecu liječimo ili gladne hranimo putem humanitarnog broja, ne možemo očekivati neku veliku dobit. Kao potvrdu toga moram navesti da je u oktobru za usluge personalne asistencije i pomoći u kući putem humanitarnog broja prikupljeno 1.200 KM."

Posebno ističe pitanje roditelja njegovatelja i strah porodica od toga šta će biti sa djecom kada oni ostarе i obole.

"Roditelji djece sa smetnjama u razvoju u strahu od toga šta će biti sa njihovom djecom nakon što njih više ne bude, se bore da ovo pravo ostvaruju i nakon 18. rođendana djeteta, kao i nakon što sami napune 65 godina. Ne razmišljaju o tome da će im svakim danom biti teže, da će i oni biti stariji, vjerovatno i bolesniji, trebaće im i druge vrste pomoći", upozorava Čolićeva i pita ko uopšte sistemski razmišlja o dodatnim socijalnim uslugama za njihovu djecu.

Personalna asistencija: Usluga koja znači život

Psiholog Jovana Džever, koja je i sama osoba sa invaliditetom, naglašava da personalna asistencija nije dodatak, nego temelj samostalnog života.

"Personalna asistencija je usluga koja za osobe sa teškim invaliditetom predstavlja osnovu samostalnog, dostojanstvenog i aktivnog života. U Banjaluci ovu uslugu koristi oko 100 osoba, od čega za 35 korisnika uslugu pruža Humanitarna organizacija ‘Partner’. Ova usluga postoji od 2007. godine i omogućava korisnicima Centra za socijalni rad da uz pomoć asistenata obavljaju svakodnevne aktivnosti koje sami ne mogu - od lične higijene i oblačenja, do odlaska na posao, fakultet ili ljekarski pregled."

Podsjeća da je Banjaluka još 2007. godine bila prva lokalna zajednica koja je imala "dovoljno vizije i humanosti" da uvede ovo pravo, ali danas, paradoksalno, opstanak usluge dovode u pitanje isti oni koji bi morali da je štite.

Džever podsjeća da personalna asistencija nije luksuz, već pravo koje znači život, dostojanstvo i ravnopravnost.

[caption id="attachment_642485" align="alignnone" width="301"] Foto: Facebook[/caption]

Pravo na rad: Predrasude jače od zakona

Dušica Lipovac, aktivistkinja u pokretu za prava OSI, ukazuje na raskorak između zakona i stvarnosti.

"U Republici Srpskoj postoji Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, ali uprkos tome broj zaposlenih osoba sa invaliditetom i dalje je veoma nizak. I dalje su prisutne predrasude među poslodavcima, iako među osobama sa invaliditetom ima visokoobrazovanih stručnjaka: psihologa, pravnika, novinara, profesora i drugih, koji žele da rade upravo u oblastima za koje su se školovali."

Ističe da zaposlene osobe sa invaliditetom svakodnevno ruše predrasude i daju konkretan doprinos svojim kolektivima, ali i da ih treba sistemski uključivati i kao stručne saradnike u projektima i planiranju politika.

"Mi sami najbolje znamo šta nam je potrebno i kakva rješenja zaista donose napredak", poručuje naša sagovornica.

Kao pozitivan primjer navodi inicijativu za ugradnju lifta u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS, koju je pokrenula 2019. godine, a podržalo 12 udruženja i organizacija. Nakon 40 godina, biblioteka je dobila lift i postala pristupačnija.

Drugi dobar primjer je projekat "Pristupačan turizam" Ministarstva trgovine i turizma RS, koji za cilj ima uklanjanje fizičkih i komunikacijskih barijera i izgradnju inkluzivne turističke ponude.

"Društveno sljepilo“ i nevidljive barijere

Vera Zih, pravnica i osoba sa oštećenjem vida, kaže da Međunarodni dan osoba sa invaliditetom doživljava kao podsjetnik na to koliko su pojedine kategorije društva ugrožene.

Podsjeća da su izazovi prisutni od najranijeg djetinjstva - od predškolskog vaspitanja, preko obrazovanja i zapošljavanja, do stambenog zbrinjavanja i porodičnog života. Sistem, kaže, te ljude često ostavlja da se sami snalaze.

"Ljudi kada izađu iz obrazovnog sistema nemaju nikakvu posebnu društvenu brigu, osim što imaju neka materijalna primanja. Činjenica je da sve porodice iznalaze subjektivne i lične mogućnosti da se pobrinu sami za sebe", kaže Zihova.

Dodaje da je samostalno kretanje osoba sa oštećenjem vida i dalje ogroman problem - ulice i javni prostori su nepristupačni, nema stalnih obuka za samostalno kretanje, niti jasnog sistema podrške.

Posebno naglašava da se svijest društva sporo mijenja.

"Ono što mi se čini je da generalno ljudi još uvijek misle jeste ako vas ne doživljavaju kao osobu sa invaliditetom, da vam čine dobro. S tim se ja suočavam po sistemu ‘ti imaš normalan život, ja ne primijetim da si ti osoba sa invaliditetom’. E u tome je poenta, kako da društvo primijeti osobe sa invaliditetom! Život osobe sa invaliditetom 20 posto je skuplji nego osobama bez invaliditeta. Mislim da društvo treba da primijeti poteškoće i specifičnosti da bi doprinijeli uopšte poboljšanju uslova. Primijetiti nas sa svim našim ‘ograničenjima’ je ključ da bismo došli do rješenja kako da prevazilazimo ta ograničenja i dođemo do svog punog potencijala“, poručuje ona.

I dalje je "mrak"...

Branko Suzić, savjetnik za zagovaranje prava u Savezu slijepih Republike Srpske, navodi da Savez okuplja oko 1.850 slijepih i slabovidih osoba u 21 lokalnoj organizaciji i da se gotovo svi susreću sa istim preprekama.

"Slijepa i slabovida lica i njihova udruženja suočavaju se sa nizom poteškoća kao što su razne barijere u okruženju koje nije prilagođeno specifičnim potrebama. Najveći problem se odnosi na ostvarivanje prava na rad, jer slijepe osobe nakon završetka obrazovnog ciklusa vrlo teško pronalaze posao. Mnoge kulturne, obrazovne, zdravstvene i socijalne usluge nisu adekvatno prilagođene njihovim potrebama, a socijalna davanja su ispod minimalnih potreba."

Pristupačnost je, kaže, i dalje više izuzetak nego pravilo: nema dovoljno zvučne signalizacije, taktilnih staza, prilagođenog javnog prevoza, servisa za tiflotehnička pomagala, niti pristupačnih web-stranica. Osoblje u javnim ustanovama često nije obučeno za rad sa slijepim osobama.

"Podrška institucija nije dobra i zahtijeva pozitivne promjene", naglašava Suzić i dodaje da su budžetska sredstva za rad organizacija slijepih nedovoljna, ne prate inflaciju i godinama ostaju na istom nivou.

Kao rijetke pozitivne primjere navodi pojedine institucije kulture i Specijalnu biblioteku za slijepa i slabovida lica RS, koje prilagođavaju sadržaje Brajevom pismu i audio formatima i rade na senzibilisanju djece i zajednice.

"Pozivam nadležne organe vlasti da iskoriste svoju poziciju za razvijanje empatije prema slijepim i slabovidim licima i organizacijama, te ukazujem i podsjećam da je slijepoća jedan od najtežih oblika invalidnosti, jer treba znati da se putem vida participira oko 90 odsto okoline", poručuje Suzić.

Sistem koji hronično kasni

Sagovornici se slažu u jednom: položaj osoba sa invaliditetom danas zavisi od sistema koji hronično kasni, ne prepoznaje potrebe na vrijeme i često se povlači pred sopstvenim obavezama.

Personalna asistencija, pravo na rad, pristupačne ulice, javne ustanove i digitalne usluge, podrška roditeljima djece sa smetnjama u razvoju - sve su to oblasti u kojima se odluke odlažu, a odgovornost prebacuje na humanitarne brojeve, nevladine organizacije i same porodice.

Zato Međunarodni dan osoba sa invaliditetom ne bi smio biti samo simboličan podsjetnik.

Ako o ovim temama govorimo samo 3. decembra, a 4. već zaboravimo šta smo čuli, onda propuštamo da uradimo ono najvažnije, da od riječi pređemo na konkretne promjene koje će ljudima olakšati život, svaki dan u godini.