Zbog toga što se najvažniji događaj u srpskoj istoriji u minulih šest vijekova, Kosovski boj, odigrao na Vidovdan 1389. godine, prepliću se istorijska zbilja i narodni običaji i vjerovanja, pa se kosovski mit, kao najrazgovjetniji znak srpske narodne svijesti, razvijao uporedo s paganskim kultovima starog slovenskog božanstva Vida.Praznik Vidovdan jedan je od najvećih među malobrojnim i po svetkovanju izuzetno očuvanim praznicima iz stare narodne vjere.

U hrišćanskom kalendaru ne postoji svetac sa ovim imenom i prije više od jednog vijeka, tačnije tek 1892. godine, Srpska pravoslavna crkva ga je prvi put unijela kao praznik u svoje kalendare, stavljajući ga u zagradu iza proroka Amosa i kneza Lazara, čije je kultove njegovala.

Vid je smatran vrhovnim božanstvom, "Bogom nad bogovima", a svi drugi bogovi tek polubogovima. Vjerovalo se da je Vid svevidjeće božanstvo, pa se Vidovdan smatra i praznikom za oči, odnosno praznikom koji "otvara oči". Smatra se da je veoma važno šta ćemo toga dana vidjeti. Ono što čovek danas vidi, u tome bi, po opštem uvjerenju, kasnije imao uspjeha.

Samo ime ovog svetitelja, Vid, odredilo je najvećim dijelom i prirodu rituala koji su izvođeni na njemu posvećen dan. Bilo je, na primjer, veoma važno šta će se toga dana vidjeti. Ono što bi čovek tada vidio, u tome bi, po opštem uverenju, kasnije imao uspjeha.

U nekim selima, na primjer, na praznik izjutra seljaci su se umivali rosom i pri tome govorili: "Oj Vidove, Vidovdan, što ja očima vidio, to ja rukama stvorio."

Na Vidovdan se mogla vidjeti i budućnost. Toga dana se mnogo gatalo i proricalo. Kao i u nekim drugim prilikama, činile su to najčešće djevojke nadajući se da će vidjeti budućeg izabranika. Vjerovale su da će im budući muž doći u san.

Jedan običaj je posebno zanimljiv, posebno za djevojke.

Djevojke bi trebalo da uberu vidovu travu i da je sa malo soli i parčetom hljeba stave pod jastuk. Zatim bi trebalo, prije nego što legnu da spavaju da izgovore: “Vide, Vide! Tako ti soli i hljeba, zemlje i neba, kaži mi ko će mi biti suđen, dovedi ga na san”. Prema vjerovanju djevojka će te noći sanjati svog budućeg muža.

Veza Vidovdana s vidom manifestovala se i u narodnoj medicini. Uoči praznika ili pak na praznik izjutra brali su travu zvanu vidovčica, često je stavljali u vodu i njome se umivali. Činili su to zato da preko godine ne bi bolovali od očiju. Ponegde su nak vidovčicu čuvali i koristili onda kada bi im oči oboljele.

Na Vidovdan se, prema knjigama i vjerovanjima ne radi u polju – da kukuruz zametne klipove, ni u vinogradu – da se grožđe ne sasuši i otpadne. Tog dana treba probati i zrelo voće. Vjeruje se i da na Vidovdan valja započeti ručne radove – pletenje i vezenje.

BONUS VIDEO: