Ovaj dvadesetogodišnjak ne bira lakše puteve: biciklom je prešao stotine kilometara da bi posjetio manastire, a usput skače sa mostova, volontira i traži smisao u pokretu i molitvi.

"Još kao dijete sam volio bicikl i vožnju. Stalno sam zvao društvo da idemo zajedno, ali često sam išao i sam. Volio sam da prelazim po 30, 40, 50 kilometara. Tako sam zavolio osjećaj slobode i fizičkog napora. Kroz vožnju sam otkrivao Banjaluku, ali i sebe. Kao klinci, s drugom sam već u osmom razredu prešao oko 100 kilometara – do Kotora Varoša, rijekom Cvrckom, pa sve do sela Vrbanci. Tad sam imao četrnaest godina", priča Zorić.

U isto vrijeme počeo je i da skače s mostova, a najviša mjesta bila su mu most u Mostaru, Štrbački buk i litice u Budvi.

"Avantura mi mnogo znači. Uvijek sam tragao za tim osjećajem, da testiram sebe. Skokovi, vožnje, duge rute... sve mi to daje osjećaj da živim punim plućima", kaže naš sagovornik.

Put na Ostrog


Godine 2024. odlučuje da spoji sport i vjeru. Zajedno s prijateljem Dariom Pejićem kreće biciklom do manastira Ostrog.
"Dogovorili smo se da odvojimo pet dana i da biciklom idemo do Ostroga. To je bio lični izazov, ali i duhovno putovanje kao hodočašće na dva točka. Put je bio dug oko 430 kilometara. Tokom vožnje smo razmišljali da to putovanje ima i humanitarni karakter, ali nismo znali kako da to organizujemo. Nismo se tada razumjeli u procedure, nismo znali kome da se obratimo. Ipak, ta vožnja nam je ostala kao jedno divno iskustvo", kaže Zorić.

Put za Tumane


Sljedeće godine, kada je sa drugom Gavrilom Ratkovićem planirao novu vožnju do manastira Tumane, sve je dobilo jasniji oblik.

"Prije polaska, drugarov otac nas je pitao da li bismo željeli da vožnja ima humanitarni karakter. Odmah smo pristali. On je preuzeo organizaciju, ja sam vozio, a on se pobrinuo za sve ostalo. Tako je sve dobilo poseban smisao", kaže sagovornik.

Na tom putovanju dogodilo se i nekoliko nezgoda.

"Na putu prema Tumanima, drugar je pokušao da nogom skloni veliku zmiju s puta dok je vozio. Izgubio je ravnotežu, upao u rupu i pukla mu je guma. Bilo je naporno, ali nastavili smo. U manastiru nas je dočekao monah, ugostio nas i razgovarao s nama. Kiša nas je pratila većinu vremena, ali ništa nas nije zaustavilo da idemo dalje", dočarava mladić.

Iskustvo sa vozačima


Osim fizičkih izazova i vremenskih uslova, morali su da se suoče i s ponašanjem nestrpljivih vozača na putevima.
"Poseban izazov su nam bili vozači. Bilo je trenutaka kad kamion ide iza nas, drugi nam dolazi u susret, a ovaj iza nas svira da sklonimo bicikle na travu i potpuno zaustavimo vožnju samo da bi se oni mimošli, umjesto da uspori na par sekundi i normalno nas zaobiđe. Vozimo krajem puta, ali to očigledno nije dovoljno. Stekao sam utisak da vozači jednostavno ne vole bicikliste, pogotovo jer u krivinama moraju da voze sporije. A to je, izgleda, problem", pojašnjava Zorić.

Ipak, naglašava da su tokom svih svojih putovanja sretali i ljude velikog srca.
"Bilo je i predivnih susreta. Neki su stali da nas podrže, neki su nas pitali šta radimo i zašto. Bilo je ljudi koji su nas počastili hranom, neki su čak donirali. Osjetili smo tu ljudsku toplinu. I to nam je davalo snagu", kaže on.


Bicikl je više od sporta


Za Sergeja, biciklizam je više od sporta.
"Nisam ljubitelj automobila, uvijek radije biram biciklom jer mogu da idem gdje god hoću. To je sloboda. Volim i da trčim. Pješačenje je lijepo, ali bicikl i trčanje su moja stvar. Brže stignem, više vidim, više osjetim", kaže Zorić.

Njegov život, međutim, nije samo fizički izazov.

Vjera je pokretač


"Vjera je srž svega. Pravoslavlje za mene znači da poštujem post, da vjerujem u Boga, da obilazim svetinje. To je moj izbor, moj put. Smatram da je to nešto što treba poštovati svaki čovjek koji je pravoslavne vjere", zaključuje mladić.

Na kraju razgovora kaže da ne zna gdje će ga put dalje odvesti, ali da zna da neće stati.
"Bilo je naporno, ali lijepo. Ostali smo nepovrijeđeni i izdržali sve. Bilo je i kiše, i kvarova, ali ništa što bi nas zaustavilo. Ako nešto novo isplaniramo – idemo. To je to", sa osmijehom na licu saopštio nam je Zorić.