Sve više roditelja djece sa poteškoćama u razvoju postavlja pitanje na koje godinama ne dobija konkretan odgovor: zašto Republika Srpska nema dovoljno defektologa i zbog čega se na Univerzitetu u Banjaluci ne otvori studijski program na kojem bi se školovali stručnjaci koji su potrebni zdravstvenom, obrazovnom i sistemu socijalne zaštite?

Iza ovog pitanja ne stoji samo interesovanje za obrazovni sistem već i svakodnevna borba porodica koje pokušavaju da svojoj djeci obezbijede stručnu podršku. Za neke od njih to znači čekanje na procjenu i prvi termin, za druge traženje privatnih stručnjaka i izdvajanje novca za tretmane koji zahtijevaju kontinuitet, dok se porodice iz manjih sredina suočavaju i s potrebom da zbog usluga putuju u veće gradove.

Da problem nije samo u utiscima roditelja, potvrđuje i odgovor Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, u kojem se navodi da je u zdravstvenom, obrazovnom i sistemu socijalne zaštite angažovano oko 400 defektologa, odnosno specijalnih edukatora i rehabilitatora. Međutim, Ministarstvo istovremeno priznaje da kapaciteti pružalaca specijalističkih socijalnih usluga ne odgovaraju potrebama korisnika.

S druge strane, Univerzitet u Banjaluci za Aloonline potvrđuje da do sada nije pokrenuta zvanična inicijativa za osnivanje studijskog programa iz oblasti specijalne edukacije i rehabilitacije, niti postoji konkretan prijedlog za njegovo pokretanje.

Upravo u tom raskoraku između potreba porodica, upozorenja udruženja i trenutnog stanja na Univerzitetu nalazi se suština problema koji zahtijeva ozbiljnu raspravu i sistemski odgovor.

Mjeseci čekanja i nedovoljno termina

Koliko je stručna podrška važna, najbolje znaju porodice koje je svakodnevno traže za svoju djecu. U Udruženju za pomoć licima sa autizmom „Djeca svjetlosti“ navode da se iz godine u godinu suočavaju s problemima u dostupnosti usluga, čak i u Banjaluci, najvećem gradu Republike Srpske.

Predsjednica Udruženja Mirjana Kojić rekla je za Aloonline da ova organizacija trenutno okuplja i pruža podršku za oko 40 aktivnih korisnika svih uzrasta sa šire banjalučke regije, kao i njihovim porodicama.

"Radimo isključivo sa osobama iz spektra autizma, od rane dobi do odraslog doba, kao i sa njihovim roditeljima i starateljima. Vodimo i jedinstveni Dnevni centar za odrasle osobe sa autizmom u Republici Srpskoj, kao i popodnevne radionice za djecu sa autizmom", navela je Kojić.

Iz iskustva Udruženja, problem nije samo u tome da li stručnjaci postoje već i u tome koliko su njihove usluge dostupne djeci kojima su potrebne.

"Iako je Banjaluka najveći grad u Republici Srpskoj, kapaciteti u javnom zdravstvenom i obrazovnom sistemu ne zadovoljavaju stvarne potrebe. Naši korisnici podršku defektologa primarno traže u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja i Centru za bazičnu rehabilitaciju pri Domu zdravlja Banjaluka. Međutim, zbog drastičnog priliva djece i nedostatka kadra, liste čekanja na prve procjene i redovne termine traju mjesecima", upozorila je Kojić.

Prema njenim riječima, u javnom sistemu dobiti termin jednom sedmično ili jednom u dvije sedmice predstavlja maksimum za korisnike s kojima se Udruženje susreće.

"Za djecu sa autizmom, kojoj je potreban intenzivan, svakodnevni i visoko strukturisan rad, to je sistemski nedovoljno", istakla je predsjednica Udruženja.

Ovakva iskustva porodica otvaraju pitanje da li postojeći kapaciteti mogu odgovoriti na potrebe djece kojima je stručna podrška potrebna u kontinuitetu. Problem je posebno izražen kada porodice ne mogu dobiti termine u dinamici koju smatraju neophodnom za rad sa svojim djetetom.

Kojić je ukazala i na položaj porodica iz manjih mjesta, koje su zbog nedostupnosti odgovarajućih usluga primorane da putuju u veće gradove.

U Dnevnom centru Udruženja sarađuju s defektologom koji pruža podršku i tretmane korisnicima, ali takav vid podrške ne može sam po sebi nadomjestiti sve potrebe porodica na širem području.

Privatni tretmani postali dodatni teret za porodice

Kada stručnu podršku ne mogu dobiti u javnim ustanovama u odgovarajućem roku ili učestalosti, roditelji traže druge mogućnosti. Za mnoge to znači odlazak privatnim defektolozima i logopedima, što predstavlja dodatni finansijski izdatak.

Kojić navodi da je, prema iskustvu Udruženja, privatno plaćanje tretmana u Banjaluci postalo uobičajeno među porodicama koje pokušavaju da svojoj djeci obezbijede kontinuitet podrške.

"Roditelji iz našeg Udruženja, kako ne bi gubili dragocjeno vrijeme djeteta tokom rane intervencije, primorani su sami da finansiraju privatne defektologe i logopede", rekla je Kojić za Aloonline.

Kako je dodala, pojedinačni tretmani predstavljaju značajan trošak, naročito kada se uzme u obzir da podrška često nije potrebna samo kratko vrijeme.

"Cijene pojedinačnih tretmana su visoke, a s obzirom na to da autizam zahtijeva kontinuiran i dugotrajan rad, to predstavlja ogroman finansijski udar na porodične budžete", istakla je ona.

Takva situacija dodatno otvara pitanje jednakosti u pristupu stručnim uslugama. Porodice nemaju iste finansijske mogućnosti, niti žive u sredinama u kojima im je potreban stručnjak lako dostupan. Kada se podrška u velikoj mjeri oslanja na privatno plaćanje, mogućnosti porodica da je obezbijede mogu se značajno razlikovati.

Zbog toga se pitanje nedostatka defektologa ne može posmatrati samo kao problem broja zaposlenih stručnjaka. Ono se direktno tiče i dostupnosti usluga, troškova koje snose porodice i mogućnosti da djeca dobiju potrebnu podršku bez obzira na mjesto stanovanja i finansijske prilike roditelja.

Podrška je potrebna i nakon završetka školovanja

Iz Udruženja „Djeca svjetlosti“ upozoravaju da se problemi ne završavaju dobijanjem dijagnoze niti polaskom djeteta u školu.

Prema riječima Mirjane Kojić, posljednjih godina bilježe drastičan porast broja djece sa autizmom ili izraženim sumnjama na poremećaje iz ovog spektra. 

Roditelji im se, kako navodi, najčešće obraćaju zbog komplikovanih procedura, sporog procesa dijagnostike i nedostatka stručnjaka koji su posebno osposobljeni za rad s osobama iz spektra autizma.

Poseban problem predstavlja prekid podrške u periodima kada dijete prelazi iz jednog sistema u drugi.

"Najveći problem je prekid kontinuiteta podrške u prelaznim periodima, iz vrtića u školu, a posebno nakon završetka školovanja", upozorila je Kojić.

Ovo pitanje pokazuje da je potrebno razmišljati šire od samog broja defektologa u određenoj ustanovi. Podrška mora biti organizovana tako da odgovori na potrebe djece u različitim fazama razvoja, ali i odraslih osoba kojima su odgovarajuće usluge i dalje potrebne.

Udruženje zato naglašava važnost stručnog rada od najranijeg uzrasta, kao i potrebe da podrška ne prestane onda kada osoba završi formalno obrazovanje.

"Za djecu sa autizmom, defektolozi predstavljaju stub razvoja. Oni pomažu djetetu da razvije funkcionalnu komunikaciju, socijalne vještine, samostalnost i modifikuje ponašanja koja ih ometaju u svakodnevnom životu. Bez defektološke podrške u ranoj dobi, inkluzija u vrtićima i školama ostaje samo slovo na papiru", poručila je Kojić.

Ova poruka dodatno naglašava značaj dostupnosti stručnjaka u predškolskim ustanovama i školama, ali i potrebe za povezivanjem obrazovnog, zdravstvenog i sistema socijalne zaštite.

Ministarstvo potvrđuje: Kapaciteti ne odgovaraju potrebama

Da potrebe korisnika prevazilaze postojeće kapacitete, potvrđuju i podaci koje je za Aloonline dostavilo Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

Prema podacima kojima raspolaže ovo ministarstvo, u Republici Srpskoj trenutno je angažovano oko 400 defektologa, odnosno specijalnih edukatora i rehabilitatora, u sistemima zdravstva, prosvjete i socijalne zaštite.

Najviše ih radi u prosvjeti, odnosno u specijalizovanim ustanovama za djecu sa smetnjama u razvoju i u redovnim školama u okviru inkluzivnog obrazovanja.

Kada je riječ o zdravstvenim i ustanovama socijalne zaštite, Ministarstvo navodi da ovi stručnjaci rade u domovima zdravlja, centrima za mentalno zdravlje, centrima za rani rast i razvoj, ORL klinikama i klinikama za psihijatriju.

Njihov rad obuhvata podršku djeci sa usporenim psihomotornim razvojem, govorno-jezičkim poteškoćama, oštećenjima sluha, vida i motorike, kao i osobama sa intelektualnim oštećenjima, autizmom, pervazivnim razvojnim poremećajima i poteškoćama u ponašanju.

U Ministarstvu ističu da je važno razumjeti specifičnost ovog zanimanja i njegovu ulogu u razvoju sposobnosti osoba kojima je potrebna stručna podrška.

"Važno je istaći da fokus defektologa/specijalnih edukatora i rehabilitatora nije bolest koju medicina liječi, već stanje u kome se neko lice nalazi, odnosno preduzimanje svih naučnih i stručnih specijalizovanih znanja i vještina defektološke nauke kako bi se maksimalno razvile sve preostale sposobnosti", naveli su iz Ministarstva.

Međutim, u prilog onome što su nam rekli iz UG "Djeca svjetlosti" ide dio odgovora koji se odnosi na rast potreba i raspoložive kapacitete.

"Podaci ukazuju i na porast broja djece sa smetnjama u razvoju, dok kapaciteti onih koji pružaju specijalističke socijalne usluge ne odgovaraju potrebama korisnika", potvrđeno je u odgovoru Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

Ova ocjena predstavlja važan dio šire slike. Iako Ministarstvo navodi da je u različitim sistemima angažovano oko 400 stručnjaka, u odgovoru nije precizirano koliko ih je ukupno potrebno, koliko nedostaje u pojedinim ustanovama i lokalnim zajednicama, niti koliko djece i odraslih čeka na usluge. Zbog toga se ne može utvrditi tačan broj defektologa koji nedostaje Republici Srpskoj. Ipak, iz Ministarstva potvrđuju da postojeći kapaciteti pružalaca specijalističkih socijalnih usluga nisu dovoljni da odgovore na potrebe korisnika.

Novi centri 

Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite navodi da se usluge ranog rasta i razvoja pružaju u zdravstvenim ustanovama, ustanovama socijalne zaštite i vaspitno-obrazovnim ustanovama.

Centri za rani rast i razvoj ranije su uspostavljeni u pojedinim lokalnim zajednicama, dok su tokom 2025. godine novi centri uspostavljeni u domovima zdravlja u Banjaluci, Doboju, Prijedoru i Bijeljini.

Kako su pojasnili iz Ministarstva, cilj je unapređenje usluga kroz saradnju zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite, koordinaciju i multidisciplinarni pristup stručnjaka.

Timove čine psiholozi, dječiji psihijatri, logopedi, defektolozi i medicinske sestre, a namjera je da se poteškoće u razvoju prepoznaju blagovremeno i da se djeci do šest godina obezbijede rane intervencije. Ove aktivnosti predstavljaju jedan od pravaca unapređenja podrške djeci i porodicama. Ipak, dostupnost usluge zavisi i od toga da li ustanove imaju dovoljno stručnjaka koji mogu odgovoriti na broj korisnika i njihove potrebe.

Ministarstvo ističe i da je, prepoznajući porast broja djece, mladih i punoljetnih osoba kojima su potrebne usluge defektologa, u sistemu socijalne zaštite omogućeno otvaranje privatnih centara za specijalističke socijalne usluge. Uz to, pomenuto Ministarstvo i JU Zavod za socijalnu zaštitu Republike Srpske prošle godine inicirali su da humanitarna akcija „S ljubavlju hrabrim srcima“ bude usmjerena na uspostavljanje i opremanje javne ustanove Centar za specijalističke socijalne usluge Republike Srpske.

"U toku su intenzivne aktivnosti na pripremi uslova za početak rada ovog centra sa sjedištem u Foči, gdje se i školuje ovaj kadar, te organizacionim jedinicama u Banjaluci i Derventi, imajući u vidu i njihove kadrovske mogućnosti", naveli su iz Ministarstva.

Planirani centar trebalo bi da pruža multidisciplinarne usluge koje uključuju i stručnjake iz oblasti defektologije, specijalne edukacije i rehabilitacije.

Ipak, tek će početak rada i stvarni kapaciteti ove ustanove pokazati u kojoj mjeri će moći odgovoriti na potrebe korisnika. Otvaranje novih centara i organizovanje usluga važni su koraci, ali ostaje pitanje obezbjeđivanja dovoljnog broja stručnjaka koji će u njima raditi.

Najavljeno uređivanje profesije

Ministarstvo je ukazalo i na Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenim komorama, kojim je, prema navodima ove institucije, predviđeno osnivanje Edukatorsko-rehabilitacione zdravstvene komore.

"Nije dovoljno samo povećati broj izvršilaca, nego je neophodno i stalno raditi na kvalitetu njihove usluge kroz edukaciju i licenciranje", poručili su iz Ministarstva.

Riječ je o zakonskom rješenju koje je još u proceduri, zbog čega se osnivanje komore ne može predstavljati kao već završena aktivnost. I ovaj dio ukazuje na to da se pitanje stručne podrške ne svodi isključivo na obrazovanje novih kadrova. Potrebno je obezbijediti i odgovarajuće uslove za njihov rad, profesionalni razvoj i kvalitet usluga koje pružaju.

Univerzitet u Banjaluci: Nema zvanične inicijative 

Uprkos problemima na koje upozoravaju roditelji i udruženja, na Univerzitetu u Banjaluci do sada nije pokrenuta zvanična inicijativa za osnivanje studijskog programa iz oblasti specijalne edukacije i rehabilitacije.

„Na Univerzitetu u Banjaluci do sada nije pokrenuta zvanična inicijativa za osnivanje studijskog programa iz oblasti specijalne edukacije i rehabilitacije, niti trenutno postoji konkretan prijedlog za pokretanje takvog studijskog programa“, naveli su sa Univerziteta u odgovoru za Aloonline. 

Ovaj odgovor posebno je značajan jer se odnosi na pitanje koje roditelji sve češće postavljaju, a Udruženje „Djeca svjetlosti“ smatra jednim od ključnih za dugoročno rješavanje nedostatka kadra.

Na Univerzitetu pojašnjavaju da pokretanje novog studijskog programa podrazumijeva izradu elaborata kojim se obrazlaže opravdanost uvođenja studija, definišu ciljevi i ishodi učenja, nastavni plan i program, potreban nastavni kadar, prostorni i materijalni uslovi, kao i način obezbjeđivanja kvaliteta nastave. Za izvođenje novog studijskog programa potrebno je, kako navode, ispuniti i zakonom propisane uslove u pogledu odobravanja njegovog izvođenja i osiguravanja kvaliteta, uključujući odgovarajuće postupke pred nadležnim institucijama.

Kada je riječ o mogućnosti pokretanja studija specijalne edukacije i rehabilitacije, sa Univerziteta ističu da je najprije potrebno razmotriti potrebe obrazovnog, zdravstvenog i sistema socijalne zaštite za ovim profilom stručnjaka. 

Sve u svemu, trenutno nema konkretnog prijedloga za otvaranje studijskog programa na Univerzitetu u Banjaluci, iako udruženja ukazuju na probleme u dostupnosti stručne podrške, a Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite potvrđuje da postojeći kapaciteti specijalističkih socijalnih usluga ne zadovoljavaju potrebe korisnika.

Otvaranje smjera bi dugoročno doprinijelo rješavanju problema

U Udruženju „Djeca svjetlosti“ smatraju da je upravo nedostatak odgovarajućeg studijskog programa na javnim univerzitetima u Republici Srpskoj jedan od ključnih razloga nedostatka stručnog kadra.

Prema mišljenju Kojićeve, otvaranje takvog studija na Univerzitetu u Banjaluci moglo bi dugoročno doprinijeti povećanju broja stručnjaka i njihovoj dostupnosti ustanovama koje pružaju podršku djeci i odraslima.

"Otvaranje ovog smjera na Univerzitetu u Banjaluci bi dugoročno riješilo deficit stručnjaka, omogućilo da svaka vaspitno-obrazovna i zdravstvena ustanova ima stalno zaposlene defektologe i stabilniju budućnost za djecu i porodice", istakla je Kojić.

Ipak, eventualno otvaranje studijskog programa bilo bi samo jedan dio rješenja. Da bi novi stručnjaci zaista došli do djece i porodica kojima su potrebni, potrebno je planirati i finansirati radna mjesta, utvrditi potrebe različitih ustanova i omogućiti dostupnost usluga i izvan najvećih gradova. Udruženje zato insistira i na razvoju centara za ranu intervenciju, kao i na većoj dostupnosti stručnjaka u predškolskim i školskim ustanovama.

Sagovornica smatra da je ulaganje u stručnu podršku od najranijeg uzrasta važno i za kasniji stepen samostalnosti osoba kojima je ta podrška potrebna.

Bez odgovora Ministarstva prosvjete i Zavoda za zapošljavanje 

Za potpuniju sliku o nedostatku defektologa u Republici Srpskoj bilo bi važno čuti i institucije nadležne za obrazovanje i tržište rada. Aloonline je pitanja uputio Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske i Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske, ali do objavljivanja ovog teksta odgovore nismo dobili, uprkos višestrukim pokušajima da stupimo u kontakt s ovim institucijama.

Njihovi odgovori bili bi značajni za potpunije sagledavanje problema, posebno kada je riječ o potrebama obrazovnog sistema, planiranju kadrova, mogućnostima školovanja novih stručnjaka i podacima o potražnji za defektolozima na tržištu rada. Bez tih informacija ostaje nepoznato koliko je stručnjaka potrebno obrazovnom sistemu, kakve su potrebe ustanova u različitim dijelovima Republike Srpske i postoji li procjena ukupnog broja defektologa koji nedostaju.

Problem nedostatka defektologa u Republici Srpskoj očigledno se ne može riješiti jednom mjerom. Potrebno je utvrditi stvarne potrebe sistema, planirati obrazovanje novih stručnjaka, obezbijediti njihovo zapošljavanje i razvijati usluge koje će porodicama biti dostupne onda kada su im potrebne.

Pitanje koje roditelji postavljaju nije samo da li će u Banjaluci biti otvoren studijski program specijalne edukacije i rehabilitacije. Ono je i pitanje kako će Republika Srpska obezbijediti dovoljno stručnjaka, ko će planirati njihov broj, gdje će raditi i kako će se osigurati da djeca i odrasli kojima je potrebna podrška ne moraju mjesecima čekati ili sami finansirati usluge koje ne mogu dobiti u javnom sistemu. Dok se ne utvrde potrebe i ne preduzmu konkretni koraci, odgovor na pitanje zašto nema dovoljno defektologa ostaće mnogo više od akademske rasprave. Za brojne porodice to je svakodnevni problem koji ne može čekati.