Dok se u uređenim sistemima procedure podrazumijevaju, kod nas se one moraju „pogurati“. Ono što je nekada počinjalo kao iskren znak pažnje, danas je postalo „javna tajna“, od koverti za doktore prije i poslije operacija, preko plaćanja za ubrzavanje procesa na šalterima i radnih mjesta, do „čašćenja“ grobara koji, iako već plaćeni za svoj rad, često nastupaju kao lešinari čekajući svoj dio.

„Red je da se počasti“

Naša svakodnevica postala je poligon na kojem se granica između zahvalnosti i korupcije gotovo potpuno izgubila. Jadranka Berić, sociologinja, objašnjava da mi živimo u svijetu „paralelnih institucija“.

„To je klasičan primjer kako neformalni ugovor zamjenjuje instituciju. Pojam opisuje kako društvo stvara paralelne mehanizme kad formalne institucije ne rade. To podriva legitimitet države i stvara kulturu zavisnosti od ličnih veza“, kazala je sagovornica. 

Berićeva dodaje da građani često ne daju mito jer žele, već jer osjećaju da moraju.

„Tu mito postaje odbrana od sistema. Ali vremenom to postaje pravilo; ako ne daš, izgleda kao da si ti problem, kao da ‘kočiš’. To možemo klasifikovati kao adaptivni mehanizam u uslovima nefunkcionalne birokratije, kao ‘inovativno ponašanje’ gdje cilj ostaje isti, usluga, ali sredstva se mijenjaju", kazala je Berićeva.

Problem nastaje kada se takva devijantna praksa institucionalizuje. Jadranka upozorava da narod ne voli da to zove korupcijom jer bi značilo da smo svi u tome.

"Zato kažu: ‘Ma nije to mito, to je red’. To je kulturna normalizacija, a otpor da se to nazove pravim imenom je zapravo kolektivna kognitivna disonanca – priznanje bi značilo da smo svi saučesnici", pojasnila je sagovornica.

Psihologija „koverte“

Dok sociolozi posmatraju sistem, psiholozi analiziraju čovjeka uhvaćenog u tom sistemu. Dajana Budiša, psihologinja, naglašava da dugogodišnje iskustvo stvara ono što zovemo „naučenom bespomoćnošću“.

„Kada pojedinac stalno sluša ili vidi da ‘svi to rade’, mito prestaje da se doživljava kao izuzetak i postaje društveno prihvatljiva norma. Tada se javlja racionalizacija: ‘Ako svi daju i tako postižu cilj, i ja ću.’ Može se javiti i uvjerenje da drugačije jednostavno ne može. Takav obrazac još više učvršćuje korupciju, jer sve manje ljudi vjeruje da sistem može funkcionisati po pravilima", kazala je Budiša.

Ona objašnjava i psihologiju onih koji primaju mito.

„Ono što je u početku bio povremeni ‘poklon zahvalnosti’, vremenom postaje očekivani dio svakodnevnice. Kada se stvori takvo očekivanje, izostanak ‘poklona’ može izazvati frustraciju ili čak agresiju, jer osoba ima osjećaj da joj je uskraćeno nešto na šta je navikla i što je zaslužila“, kazala je Budiša. 

Strah je, prema njenim riječima, ključni okidač koji gasi moralni kompas. „Kada osoba vjeruje da bi odbijanje moglo imati negativne posljedice, poput kašnjenja operacije, mozak daje prednost preživljavanju. Zbog toga se kasnije može javiti i osjećaj griže savjesti, iako su prvobitno vjerovali da im je davanje mita jedina opcija.“

Svjedočanstva

Kristina B. iz Kozarske Dubice lično je iskusila bahatost sistema na UKC RS:

„Doktor je otvorio kovertu sa 300 KM i rekao da isto toliko očekuje i poslije operacije. Meni da je to neko ispričao, ne bih mu vjerovala da može da postoji toliki bezobrazluk. Nisam ga prijavila iz straha, ali kome god mogu pričam da se njegova sramota čuje.“

Još strašnija slika dolazi od Teodore H. iz Srpca, koja je doživjela traumatično iskustvo na groblju: 

„Kao lešinari su se okupili oko moje majke da izvuku novac jer je, kako kažu, red da se počaste. Moja majka se izgubila, njih je bilo sedmoro, jedan je dobacivao ‘50 po čovjeku’... Sreća pa je porodični prijatelj prišao, dao 150 KM i rekao da se sklone.“

Marko K. iz Banjaluke zaključuje taj začarani krug:

„Ne postoji vozač u mom okruženju koji nije podmitio policajca. Nama je to tako reći u krvi.“

Srđan P. iz Bijeljine potvrdio je ono što smo sigurno svi čuli nekoliko puta:  

„Platio sam vozački ispit i to uopšte ne krijem. Zna se da je to kod nas u državi javna tajna.“

Stigmatizacija poštenih

Sociološki gledano, sistem proizvodi situaciju u kojoj je pošten čovjek „opasan“ po sistem. 

„Kad neko odbije da da mito, često mu kažu: ‘E, ti si budala, niko tako ne radi’. Ovdje poštenog označavaju kao devijantnog, a devijantno postaje norma. To je mehanizam održavanja korupcije – većina pritiska manjinu da se prilagodi“, kazala je Berićeva.

Dodaje da ovo stvara stanje anomije – stanje u kojem pravila više ne važe, a povjerenje u društvo se urušava. „Kad znaš da neko dobija posao jer ima vezu, a ne znanje, gubiš povjerenje u društvo. Osjećaš da nije važno što znaš, nego koga znaš. To vodi ka društvu u kojem kompetencija gubi smisao“, zaključuje Berićeva.

Kako izaći iz začaranog kruga?

Korupcija kod nas nije „izuzetak“, već paralelni sistem koji funkcioniše uz zvanične institucije decenijama. Naš „domaćinski duh“ i običaj darivanja su, nažalost, zloupotrijebljeni u procesu modernizacije.

Da bismo izgradili zdravo društvo, moramo vratiti darivanje u njegov pravi kontekst – kao znak poštovanja i bliskosti, a ne kao uslov za dobijanje usluge. Dok god prihvatamo mito kao „normalan“ način preživljavanja, mi sami produžavamo agoniju nefunkcionalnosti. Potrebna je kolektivna hrabrost da se „izopačena norma“ nazove pravim imenom i da se institucije primoraju da rade po zakonu. Tek tada će pošten čovjek prestati da bude problem u očima sistema, a pravila će ponovo postati važnija od „veza“.