Konkubine koje su umrle bez djece nisu sahranjivane uz sultanove supruge, već su postojali posebni rituali. Tajno su prali tijelo, a iznošenje iz palate je bilo jezivo. Mislili ste da je harem mjesto luksuza, svile i strastvenih noći sa sultanom? Međutim, osmanske arhive i beleške evropskih ambasadora navodno kriju mnogo mračnije tajne. Ono najgore nije počinjalo za života konkubine, već nakon njene smrti, posebno ako je umrla bez djece.
U haremu osmanskog sultana život djevojke bio je posvećen jednom cilju: rađanju nasljednika. Djevojke su birane širom svijeta, godinama su se obučavale, a navodno su imale samo godinu i po dana da zatrudne. One koje u tome nisu uspjele bile su udaljavane iz sultanovog „raja“, udavane za ostarele paše ili slane u Stari dvor, gdje su provodile ostatak života u zaboravu.

Ali šta se dešavalo sa tijelom konkubine koja je umrla bez djece i bez visokog statusa? Njena sudbina nakon smrti, prema ovim pričama, bila je još strašnija od izgnanstva. Istoričari koji su proučavali mauzolej sultana Abdulhamida I navodno su otkrili da su sahrane uglednih konkubina i običnih robinja bile strogo razdvojene. Evo šta se, prema tim tvrdnjama, krilo iza ovih grobova.

Ritual broj 1: Neobilježeni grob u „vrtu prokletih“


Ako bi konkubina umrla bez djece i bez titule, navodno nije mogla da bude sahranjena pored svog gospodara. U sultanovom mauzoleju sahranjivane su samo majke nasljednika i carske supruge. Običnim konkubinama koje su umrle bez sina bilo je određeno mjesto u posebnoj bašti izvan zidina mauzoleja.

Arheolozi navodno ovo mjesto nazivaju „vrtom zaborava“. Tamo nema raskošnih nadgrobnih spomenika ni imena, već samo neobilježenog kamenja. Prema ovoj priči, vjerovalo se da duša robinje koja nije imala djecu nije dostojna čak ni da bude pomenuta na nadgrobnom kamenu.

Ritual broj 2: Pranje bez svjedoka


Prema islamskoj tradiciji, tijelo preminule osobe trebalo bi da operu bliski rođaci. Međutim, konkubine koje su kao robinje dovođene iz Gruzije ili Čerkezije nisu imale porodicu u blizini. Zato su njihova tijela prale starije kalfe, odnosno žene koje su imale važne uloge u haremu i brinule o njegovom funkcionisanju.

Prema navodima iz ovih priča, to su radile tiho, bez molitvi i posebnih rituala, kao da ne peru osobu, već predmet. Prema svedočenjima koja se pripisuju ljudima iz tog vremena, tijelo je jednostavno pripremano za sahranu i umotavano u pogrebni pokrov, bez daljeg odlaganja.

Ritual broj 3: Noć u „sobi tišine“


Prije sahrane, tijelo konkubine navodno je ostavljano preko noći u posebnoj prostoriji u haremu, potpuno samo. Vjerovalo se da, ako žena umre bez djece, njena duša može da se „veže“ za žive stanovnice harema i spriječi ih da zatrudne.

Zbog toga je tijelo navodno izolovano kako bi se spriječilo da se zli duh prenese na druge. Ovu praksu, prema tekstu, opisivali su evropski ambasadori koji su uspjeli da dođu do informacija od slugu iz palate Topkapi.

Ritual broj 4: Brisanje imena iz arhive


Ako bi konkubina umrla bez djece, njeno ime navodno je brisano iz svih evidencija harema. To se, prema ovoj priči, radilo istog dana kada je tijelo sahranjeno. U osmanskim arhivama takve žene navodno su označavane izrazom „filan“, što znači „ta i ta“.

Bez datuma rođenja, bez datuma smrti, pa čak i bez imena – ostajala bi samo beleška: „Umrla je bez nasljednika“. Nasuprot tome, žene koje su imale sinove bile su mnogo bolje zapamćene. Njihova imena uklesana su u kamen i čuvana vijekovima.

Ritual broj 5: Tajno iznošenje kroz „kapiju mrtvih“


Prema ovoj priči, najstrašniji trenutak nastupao je kada je tijelo iznošeno iz harema. Konkubina koja nije imala djecu navodno nikada nije iznošena kroz glavni ulaz, kao što se, prema tvrdnjama, postupalo sa majkama nasljednika. Za nju je postojao zadnji ulaz, mala vrata koja su u narodu navodno nazivana „kapijom mrtvih“.

Tijelo je, kako se tvrdi, iznošeno noću, bez baklji i pogrebne povorke, kako niko od stanovnika palate ne bi prisustvovao tom prizoru. Navodno, niko nije smio da zna da je još jedna robinja „propala“.

Jedan navodni podatak tvrdi da arhiva Topkapi palate sadrži zapise prema kojima je između 1780. i 1860. godine u vrtu mauzoleja sahranjeno više od 40 konkubina. Većina njih, prema tim navodima, nije imala ime na nadgrobnom spomeniku, već samo datum smrti i napomenu „bez djece“. Tvrdi se da je to učinjeno namjerno, kako bi se izbrisalo sjećanje na njih.

Žene koje su dva puta nestajale iz istorije


Udžbenici istorije rijetko govore o tome kako su žene iza zidina sultanovog harema navodno „umirale dva puta“ – prvi put fizički, a drugi put kada bi njihova imena nestala iz sjećanja. Prema ovoj priči, konkubina bez djece nije bila samo beskorisna za Osmansko carstvo već je smatrana i nepoželjnom, jer je zauzimala mjesto koje je mogla da dobije druga robinja sposobna da rodi nasljednika.

Ona je navodno predstavljala podsjetnik na slabost dinastije. Zato je njeno tijelo, prema ovim tvrdnjama, sahranjivano u neobeleženom grobu, njeno ime nestajalo je iz arhive, a njena duša simbolično je protjerivana u „noć tišine“, kako se nikada ne bi vratila.