Preminuo je 9. jula 2017. godine u Beogradu, a od njega su se oprostili porodica, kolege i brojni poštovaoci, uz pjesmu „Kafu mi, draga, ispeci“.

Ime Predraga Cuneta Gojkovića zauvijek je ostalo upisano u istoriju domaće muzike. Bio je umjetnik izuzetnog glasa i širokog repertoara, podjednako uvjerljiv u narodnim i starogradskim pjesmama, sevdalinkama, zabavnoj muzici, ali i meksičkim melodijama koje su ga proslavile na početku karijere. Njegove interpretacije obilježile su čitavu jednu epohu, a pjesme koje je ostavio iza sebe i danas se rado slušaju.

Iza velikog umjetničkog uspjeha krila se životna priča ispunjena usponima, putovanjima i priznanjima, ali i periodima u kojima je morao da se suoči s ozbiljnim životnim preprekama. Čovjek koji je decenijama nastupao pred hiljadama ljudi posljednje godine života proveo je daleko od reflektora, boreći se s narušenim zdravljem i oslanjajući se na najbliže.

Nadimak koji je postao poznat širom Jugoslavije

Predrag Gojković rođen je 6. novembra 1932. godine u Kragujevcu, a kada je imao četiri godine, porodica se preselila u Beograd. Odrastao je na Crvenom krstu, u Ulici Grčića Milenka, gdje je proveo djetinjstvo i mladost.

Nadimak Cune dobio je još kao dječak. Kako je svojevremeno ispričao u emisiji „Balkanskom ulicom“, majka ga je često dozivala riječima: „Odi da te majka cune“. Porodični nadimak ostao je uz njega tokom čitavog života, a kasnije je postao i njegovo prepoznatljivo umjetničko ime.

Završio je Osmu mušku gimnaziju na Crvenom krstu, gdje su mu školski drugovi bili i budući glumci Velimir Bata Živojinović i Danilo Bata Stojković. Nakon toga upisao je Trgovačku akademiju, ali je nije završio. Muzika je već tada počela da zauzima sve važnije mjesto u njegovom životu.

Prvi put je pred publikom zapjevao sa svega sedam godina. Bilo je to 1939. godine, na priredbi „Prelo na selu“ u Kolarčevoj zadužbini, kada je nastupio zajedno sa sestrom Ankom. Malo ko je tada mogao pretpostaviti da će taj dječak narednih 67 godina provesti na muzičkoj sceni.

Od kafanskih nastupa do prve zlatne ploče

Ozbiljniji korak ka profesionalnoj karijeri napravio je 1948. godine, kada je prvi put pjevao za Radio Beograd. Njegov talenat prepoznao je Žarko Milanović, pravnik i muzičar koji je imao vlastiti orkestar. Uz njega je Cune učio kako se pravilno pjeva, izgovaraju riječi, ponaša pred mikrofonom i uspostavlja odnos s publikom.

Istovremeno je nastupao po kafanama u Vršcu, Smederevu, Mostaru i Beogradu. U prvim godinama karijere posebno se izdvajao izvođenjem meksičkih pjesama, koje su tada bile veoma popularne.

Prije nego što je muzika postala njegov jedini posao, radio je kao činovnik u pošti. Nije mu bilo lako da napusti sigurno zaposlenje i potpuno se posveti neizvjesnom estradnom životu. Presudnu ulogu u toj odluci imala je supruga Leposava, koja ga je ohrabrila da se opredijeli za pjevanje. Kasnije se često šalio da bi bez njene podrške vjerovatno i dalje radio u pošti i udarao pečate.

Prvi veliki uspjeh ostvario je kao član ansambla Milije Spasojevića. S pjesmom „Halisko“ osvojio je drugo mjesto na festivalu „Šest dana kancona“ u Milanu, nakon čega su uslijedili nastupi na festivalima zabavne muzike u Beogradu, Zagrebu i Opatiji.

Ipak, pjesma koja je zauvijek promijenila njegovu karijeru bila je „Kafu mi, draga, ispeci“, snimljena 1962. godine. Za svega nekoliko mjeseci postala je prva zlatna ploča u istoriji Jugoslavije i Balkana. Nakon ovog uspjeha sve više se posvetio narodnoj muzici, sevdalinkama i starogradskim pjesmama, po kojima će ostati upamćen.

Ljubav koja je trajala više od pola vijeka

Godina 1962. bila je važna i na privatnom planu. Upravo na svoj 30. rođendan, 6. novembra, Cune se oženio Leposavom, s kojom je ostao u braku do kraja života.

U njihovom domu rođene su dvije kćerke – Nataša 1964. i Katarina 1967. godine. Katarina je kasnije krenula majčinim i očevim putem na svoj način i ostvarila zapaženu glumačku karijeru.

Porodica mu je predstavljala sigurno utočište, naročito u periodima kada se suočavao s profesionalnim teškoćama. Supruga je vjerovala u njegov talenat i onda kada je trebalo donijeti odluke koje su mogle promijeniti čitav njihov život.

Tri godine u Americi i težak povratak

Sredinom šezdesetih godina, kada je već bio među najpopularnijim pjevačima u Jugoslaviji, Cune je otišao na turneju po Sjedinjenim Američkim Državama. Prvobitno planirani boravak znatno se produžio, pa je u Americi ostao gotovo tri godine.

Tamo je pokazao koliko je njegov muzički talenat bio širok. Pred publikom je izvodio ruske, jevrejske, francuske, španske, meksičke i domaće pjesme, nastupajući u različitim gradovima širom zemlje. Posebno je bio omiljen među ljudima s prostora nekadašnje Jugoslavije, koji su u njegovim nastupima pronalazili dio atmosfere rodnog kraja.

Međutim, povratak kući nije protekao onako kako je očekivao. Pojedini mediji počeli su da ga označavaju kao „četničkog pjevača“, zbog čega su njegove pjesme jedno vrijeme bile zabranjene na radiju i televiziji. Taj period bio je veliki udarac za umjetnika koji je do tada izgradio zavidnu karijeru.

Ipak, nije odustao. Nakon dvije ili tri godine ponovo je dobio priliku da nastupa i vrati se publici. U međuvremenu su mu uručeni Orden rada sa zlatnim vijencem, Estradna nagrada Jugoslavije i brojna druga priznanja.

Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina postao je redovan učesnik najznačajnijih muzičkih manifestacija u zemlji. Pjevao je na „Beogradskom proljeću“, „Beogradskom saboru“, festivalu „Ilidža“, „Pjesmi ljeta“, „Hit paradi“, „Zlatnoj tamburici“, festivalu u Vogošći, kao i na Kupu pjevača u Parizu. S brojnih festivala vraćao se s nagradama, potvrđujući da je riječ o jednom od najcjenjenijih interpretatora svog vremena.

Pjevački duel koji je trajao više od 15 sati

Jedan od neobičnijih događaja u istoriji jugoslovenske estrade odigrao se 26. marta 1971. godine u beogradskom hotelu „Jugoslavija“. Predrag Cune Gojković i Miodrag Mile Bogdanović našli su se u muzičkom nadmetanju pod nazivom „Ko zna više“.

Njihov zadatak bio je da pjevaju narodne pjesme i pokušaju pronaći onu koju protivnik ne poznaje. Nadmetanje se pretvorilo u pravi muzički maraton koji je trajao duže od 15 sati. Na kraju je pobijedio Cune, koji je ponio titulu najboljeg poznavaoca narodnih pjesama.

Njegova svestranost nije se završavala na muzici. Okušao se i u glumi, pa se pojavljivao u prvoj jugoslovenskoj televizijskoj seriji „Servisna stanica“, kao i u ostvarenjima „Naše priredbe“ i „Pozorište u kući“.

Publika ga je gledala i u filmovima „I bog stvori kafansku pjevačicu“ i „Jagode u grlu“. Za ulogu u ovom drugom filmu dobio je priznanje za najboljeg naturščika na Filmskom festivalu u Nišu.

Njegov talenat došao je do izražaja i na pozorišnoj sceni. U Narodnom pozorištu pjevao je u opereti „Slijepi miš“, dok je u Ateljeu 212 učestvovao u predstavi „Sveti Georgije ubiva aždahu“.

Nastupi u najvećim svjetskim dvoranama i „Folk parada“

Osamdesete godine donijele su mu još jednu popularnu televizijsku ulogu. Bio je jedan od voditelja emisije „Folk parada“, koju je uređivao i vodio zajedno s Predragom Živkovićem Tozovcem i Zlatom Petković. Često je nastupao s najpoznatijim imenima domaće estrade, među kojima su bili Tozovac, Miroslav Ilić i Lepa Lukić.

S Tozovcem i Miroslavom Ilićem nastupao je i u sastavu „Tri majstora“, a njihova gostovanja privlačila su veliku pažnju publike.

Ipak, Cuneova karijera odavno je prevazišla granice tadašnje Jugoslavije. Nastupao je u nekim od najpoznatijih koncertnih dvorana na svijetu, među kojima su moskovska dvorana „Čajkovski“, pariska „Olimpija“, Linkoln centar u Njujorku i Sidnejska opera. Pjevao je i u filharmonijama svih tadašnjih sovjetskih republika i autonomnih pokrajina.

Krajem devedesetih pokrenuo je koncertni serijal „Cune i prijatelji“, u kojem je nastupao s poznatim, ali i mladim muzičarima širom Srbije. Godine 1999. u Sava centru održao je veliki koncert povodom 50 godina umjetničkog rada. Četiri godine kasnije ponovo se vratio u Kolarčevu zadužbinu, mjesto na kojem je kao sedmogodišnjak prvi put zapjevao pred publikom.

Tokom gotovo sedam decenija karijere snimio je 52 singl-ploče, više albuma i koktel-izdanja, a za arhiv Radio Beograda ostavio je više od hiljadu snimljenih pjesama. Njegov repertoar obuhvatao je sve – od izvorne narodne muzike i sevdalinki do meksičkih melodija i evergrina.

Povodom pola vijeka umjetničkog rada, PGP RTS je 1999. godine objavio trostruki CD „Zapisano u vremenu“, na kojem se našlo 55 njegovih pjesama.

Posljednje veliko priznanje za života dobio je 6. novembra 2015. godine, na svoj 83. rođendan. U Kamenoj sali Radio Beograda uručen mu je Zlatni mikrofon, i to povodom 67 godina umjetničkog rada. Iste godine odlučio je da se povuče sa scene i zvanično završi pjevačku karijeru.

Tokom života dobio je i Nagradu za životno djelo, priznanje Vukove zadužbine i status istaknutog estradnog umjetnika. Njegov doprinos kulturi prepoznat je i nakon smrti, pa je 2018. godine posthumno odlikovan Zlatnom medaljom za zasluge.

Bolest ga udaljila od muzike i publike

Posljednje godine života nisu bile lake za čovjeka koji je decenijama bio naviknut na putovanja, koncerte i druženja. Nakon povlačenja sa scene sve više se suočavao sa zdravstvenim problemima.

Bolovao je od dijabetesa, imao poteškoće s cirkulacijom i povišenim krvnim pritiskom, a 2013. godine doživio je moždani udar koji je značajno uticao na njegovo zdravstveno stanje.

Nekadašnji neumorni pjevač, koji je nastupao pred publikom širom svijeta, sve više je vremena provodio kod kuće. Više nije mogao da živi tempom na koji je bio naviknut, a posebno mu je teško padalo to što je morao da se odrekne druženja i svakodnevnih susreta s ljudima.

Ipak, ni bolest nije uspjela da mu oduzme optimizam. U razgovorima s novinarima nije skrivao da mu nije lako, ali je nastojao da sačuva vedrinu i dostojanstvo.

„Dobro sam. Napustio me je glas malo, ali ne i optimizam. Hodam i još mogu da komuniciram s ljudima“, govorio je.

Iako mu je moždani udar donio velike poteškoće, isticao je da je imao „sreće u nesreći“, jer je preživio i dobio priliku da još neko vrijeme provede sa svojim najmilijima.

Najviše ga je boljelo to što više nije mogao da se kreće kao ranije i uživa u druženju, koje mu je tokom čitavog života bilo veoma važno.

„Moj život je danas jednoličan. Samo krevet, toalet i sto za doručak, ručak i večeru. Teško mi pada. Ne mogu da šetam, a trebalo bi samo malo više da vježbam“, govorio je s tugom, ali i s prizvukom razumijevanja da su godine učinile svoje.

U najtežem periodu uz njega su bile supruga i kćerke Katarina i Nataša. Porodica je preuzela brigu o njegovom svakodnevnom životu i pružala mu podršku u borbi sa zdravstvenim problemima. Ljubav najbližih postala mu je najvažniji oslonac u vremenu kada više nije mogao da radi ono što je najviše volio.

Smrt u snu: Posljednji dani velikog pjevača

Predrag Gojković Cune preminuo je 9. jula 2017. godine u Beogradu, u svom domu. Otišao je mirno, u snu, a porodica je saopštila da je smrt nastupila prirodnim putem.

Vijest o njegovom odlasku rastužila je brojne kolege, prijatelje i poštovaoce. Iza sebe je ostavio ne samo bogatu muzičku zaostavštinu već i porodicu kojoj je bio neizmjerno posvećen.

Posebno emotivnim riječima od oca se oprostila njegova kćerka Katarina Gojković, koja je na društvenim mrežama podijelila potresnu poruku:

„Razmišljam sinoć kako da počnem. Ti i ja već pet dana vodimo nečujni razgovor. Kažeš mi budi jaka zbog mame, Nataše, Mie, Sergeja i mene. I jesmo, tata. Kažeš imao si sve. I jesi, tata. A najvažnije, imao si porodicu. Roje se slike u glavi: djetinjstvo, mama i ti plešete, dječiji smijeh... Misli prekida zvono telefona. Ljudi iz cijelog svijeta plaču, mi njih tješimo. Da, tata, bio si veliki čovjek. Vraćam se našem nečujnom razgovoru, jer je sa tobom On i znam da te nečujno vodi. Koliko god da si uradio za svoj narod i svoju zemlju, malo je kakav si bio prema nama. Hvala ti, tata, što si živio časno. Putuj s Bogom i anđelima i vidimo se jednog dana“, napisala je Katarina.

Na posljednjem ispraćaju okupili su se članovi porodice, prijatelji, kolege i brojni poštovaoci njegovog rada. Od legendarnog pjevača oprostili su se uz zvuke violine i pjesmu „Kafu mi, draga, ispeci“, numeru koja je obilježila njegovu karijeru i postala dio muzičke istorije ovih prostora.

Iako je posljednje godine proveo daleko od scene, pjesme Predraga Cuneta Gojkovića nastavile su da žive među publikom koja ga nije zaboravila. Od prvog nastupa u Kolarčevoj zadužbini do velikih svjetskih koncertnih dvorana, njegov život bio je posvećen muzici, a njegovo ime ostalo je sinonim za jedno od najljepših poglavlja domaće estrade, piše Stil.