Snaga čovjeka ne vidi se uvijek na prvi pogled. Neko može glasno da govori, ulazi u rasprave, demonstrira svoju nezavisnost i neprestano dokazuje drugima da niko nema pravo da upravlja njegovim životom. Ipak, takvo ponašanje rijetko donosi istinsko poštovanje.
Prava snaga obično se prepoznaje po sasvim drugačijim osobinama. Snažnom čovjeku nije potrebno da stalno potvrđuje sopstvenu vrijednost. Umije da ćuti kada se drugi svađaju, da se povuče iz besmislenog sukoba i da prizna grešku kada shvati da nije u pravu.
Lav Tolstoj bio je jedna od najvećih figura svjetske književnosti, ali njegova veličina nije se ogledala samo u djelima koja je ostavio iza sebe. Zanimljiv je i njegov odnos prema slavi, novcu, mišljenju drugih ljudi i sopstvenim slabostima.
Pisac Vladimir Nabokov jednom je, prema poznatoj anegdoti, studentima objašnjavao veličinu velikih ruskih književnika tako što je u zamračenoj učionici palio svijeće, lampe i sijalice, povezujući ih sa imenima Puškina, Gogolja i Čehova. Zatim je otvorio zavjesu i pustio dnevnu svjetlost u prostoriju, uz riječi: „A evo i Tolstoja.“
Ova slika dobro dočarava mjesto koje je Tolstoj zauzimao u književnosti. Međutim, ono što njegov život čini posebno zanimljivim jeste činjenica da nije pridavao isti značaj spoljašnjim priznanjima kao mnogi ljudi koji teže uspjehu.
Tolstoj je više puta bio nominovan za Nobelovu nagradu za književnost, ali je nikada nije dobio. U svojim pismima pokazivao je da mu priznanja i novac nisu bili najvažniji, a u vezi sa Nobelovom nagradom izrazio je stav koji se razlikovao od uobičajene predstave o uspjehu.
U pismu švedskom piscu i prijatelju, govoreći o nagradi i novcu, napisao je:
„Prvo, novac, po mom mišljenju, može donijeti samo zlo; a drugo, pružilo mi je čast i veliko zadovoljstvo da primim izraze saosjećanja od toliko ljudi, iako meni nepoznatih, ali ipak duboko poštovanih.“
U savremenom svijetu, u kojem se uspjeh često mjeri zaradom, brojem pratilaca, osvojenim priznanjima i vrijednošću imovine, ovakav pogled može djelovati neobično. Navikli smo da tražimo spoljašnje potvrde sopstvene važnosti, kao da tek kroz tuđe divljenje dobijamo pravo da budemo zadovoljni sobom.
Međutim, čovjek postaje istinski snažan onda kada mu takve potvrde više nisu neophodne. Kada nauči da poštuje sebe i onda kada ga drugi ne razumiju, ne odobr
(Stil)
Komentari (0)