Pita od bundeve, karamelizovane jabuke i šarene bombone obično označavaju dolazak jeseni. Ipak, autorka i arhivistkinja Rosi Grant predlaže sasvim drugačiji način da se ovo doba godine obilježi – kroz neobičnu kuvarsku knjigu koja povezuje prolaznost i vječnost: život, smrt i dobru hranu.

Njena knjiga pod nazivom „Kuvarica nadgrobnih recepata“ sadrži 40 recepata pronađenih na nadgrobnim spomenicima širom Sjedinjenih Američkih Država, ali i svijeta.

Među njima su, na primjer, Šeron Lorensini biskviti, „Red Lantern“ sos od sira Deb Nelson, kao i ranč dresing doktora Martija Vulfa. Ti recepti postali su mnogo više od porodičnih uspomena – uklesani su u kamen, kako bi njihovi mirisi i ukusi ostali živi i kada njihovih autora više nema.

Kako je sve počelo

Ova djevojka je započela neobičan gastronomski projekat sasvim slučajno. Tokom istraživanja historijskih grobnica, naišla je na nadgrobnu ploču na kojoj je bio urezan recept za kolač.

Taj jednostavan, a duboko ljudski gest – da neko ostavi svoj omiljeni recept kao trajno sjećanje – potpuno ju je osvojio.

Od tada, Rosi već godinama putuje Amerikom, posjećuje groblja i otkriva nadgrobne ploče s receptima koji svjedoče o ljubavi prema hrani, porodici i životu. Svaki recept je, kako kaže, „mala kapsula sjećanja“ koja pokazuje da i najobičnije jelo može biti veza između generacija.

Od groblja do TikToka

Svoje putovanje Rosi Grant dokumentuje na TikToku, gdje danas ima više od 200.000 pratilaca.

U svojim kratkim video-snimcima, ona priprema jela po receptima koji su uklesani na nadgrobnim spomenicima i priča priče o njihovim autorima.

Jedan od najpoznatijih recepata je „Pileća supa Valeri“, koja se, kako navodi porodica, spremala svakog vikenda i bila „najbolji lijek za prehladu“. Grant u videima često naglašava da svaki recept nije samo jelo, već i priča o ljubavi, toplini doma i zajedništvu.

Njena knjiga rezultat je višegodišnjeg istraživanja i dubokog emotivnog putovanja. Svaka stranica donosi recept, fotografiju groba, priču o osobi i dio njenog života sačuvan kroz jelo.

Rosi naglašava da ne želi da knjiga bude samo neobičan dodatak za ljubitelje Noći vještica – njen cilj je dublji: da pokrene razgovor o smrti, o prolaznosti, o tome kako nas hrana povezuje, u životu i nakon njega.

U uvodu knjige Grant piše:
„Recept je poput uspomene – dijeli se, prenosi, ponekad mijenja, ali u sebi uvijek nosi ukus onih koji su nas hranili i voljeli.“