U staroj srpskoj kući, metla nije stajala gdje stigne, niti se koristila kad kome padne na pamet. Bila je važan predmet u svakodnevici i narodnoj magiji, sa pravilima koja su se poštovala – ćutke. Bilo da je od brezovih grančica, sirka ili ražane slame, metla je imala svoju moć, i koristila se ne samo za čišćenje kuće, već i za „tjeranje zla“, „zatvaranje bolesti“ i „čuvanje ognjišta“.

Zašto baš u krug?

U mnogim krajevima Srbije, žene su imale običaj da kuću pomete metlom „u krug“, a ne od vrata ka sredini, kako se to danas radi. Vjerovalo se da se na taj način zatvara krug kućne energije, i ne dozvoljava da nečista sila izađe ili uđe.

Naročito se to radilo:

– poslije smrti ukućanina, da se „zatvori duh“
– nakon što gost ode, ako se vjerovalo da je donio nemir
– kad beba u kući ne spava ili često plače, da se „presiječe urok“
– na dan Zadušnica ili uoči praznika, kao duhovna priprema doma

Metla bi se uzimala desnom rukom, pa bi se kuća pometala kružno, u smjeru kazaljke na satu, a ponekad bi se na kraju metlom tri puta lagano udario prag – kao „pečat“.

Ne valja kad se metla okrene naopako

Jedno od najraširenijih narodnih vjerovanja bilo je da metla ne smije da stoji okrenuta naopačke (s čekinjama nagore), jer to „zove svađu, sirotinju i goste koji neće da odu“. U mnogim kućama metla se nije unosila u kuću uveče, jer se smatralo da se tako „unosi noćna tuga“. Ako neko slučajno pređe preko metle – trebalo je odmah da je „okadi“ tamjanom ili da izađe iz kuće i ponovo uđe.

Metlom se štiti – ali i napada

U ženskoj narodnoj magiji, metla je bila oružje i štit. Ako bi neka žena sumnjala da joj komšinica „baca pogled“ na muža ili dijete, mogla je metlom da je „ometne preko nogu“ – i time „odsječe put zlu“. U tim slučajevima, žene bi metlu skrivale iza vrata ili ispod kreveta, i koristile je u tačno određeno vrijeme, najčešće u cik zore ili pred zalazak sunca.

Postojalo je i vjerovanje da ako se bosa žena pomeće metlom po mraku, može „osjetiti duh iz kuće“ – i tada je morala da prekine metenje, popije vodu s desne ruke i zapali svijeću.

Ko pravi metlu – pravi i zaštitu

Metle su se nekada pravile ručno, i to u kući u kojoj vlada mir, jer se vjerovalo da metla „nosi duh domaćina“. Ako bi se metla pravila u kući gde je bilo svađe, bolesti ili sirotinje – niko je nije želio. Zato su najtraženije bile metle koje pletu udovice ili mirne žene, jer one „umiju da ućutkaju zlo“.

Danas – predmet, nekad – znak

Danas je metla samo alat za čišćenje. Ali u prošlosti je bila simbol doma, žene, reda i tišine. Znalo se čija metla je najbrža, čija najduže traje, a čija „ne valja“. Znalo se i kad ne treba pomesti – na praznik, kad neko dođe gladan, ili dok djeca spavaju. Jer metla je nekad čistila kuću, ali i čuvala sve što je u njoj bilo sveto.