Poznato je da je Ibrahim paša bio desna ruka Sulejmanu Veličanstvenom, a svoju vezu učvrstili su kada je Ibrahim paša oženio Sulejmanovu sestru Hatidže.
Posebno blizak odnos uspostavio je sa Sulejmanovim sinom, princem Mustafom, kojeg je podučavao ratničkim vještinama i državničkim poslovima. Ironija sudbine dovešće do toga da obojica tragično skončaju, po naređenju čovjeka koji je bio gospodar njihovih života i smrti.
Nije moguće tačno utvrditi u kojoj je mjeri sultanija Hurem, đavolski lukava žena koja se uzdigla od robinje do sultanove druge supruge, imala udjela u smaknuću Ibrahim-paše, ali se zna da je njihov odnos od početka bio obilježen netrpeljivošću. Oboje su se borili za sultanovu naklonost, oboje su željeli da njihova riječ bude zadnja i da njihovi ljudi budu postavljeni na visoke položaje. Hurem je, kao voljena sultanova žena, svakako bila u boljem položaju. Svim silama se trudila da ocrni Ibrahima: plašilo ju je njegovo protežiranje Mustafe, sina sultanove prve žene Mahidevran, koji je bio konkurent njenim sinovima za nasljeđivanje prestola.
Ipak, Ibrahim je dijelom bio kovač vlastite nesreće. Nakon pohoda na Austriju 1532. godine, okončanog zauzimanjem tvrđave Kiseg, izaslanici Karla V. i Ferdinanda I. Habsburškog došli su u Istanbul kako bi pregovarali o miru. Ibrahim-paša ih je primio u punom sjaju, ističući svoj značaj u vođenju državnih poslova. Hroničari su zabilježili sljedeće njegove riječi:
"Što ja učinim, dobro je učinjeno. Običnog konjušara mogu postaviti za pašu, mogu po miloj volji dijeliti zemlje i kraljevstva, a mir i rat su u mojoj ruci".
Do Sulejmanovih ušiju doprle su priče o nadmenosti njegova velikog vezira, ali mu je još duboko vjerovao.
Stvari su se promijenile tekom rata sa Safavidima 1533. godine. Premda je misija završila uspješno, zauzimanjem Bagdada, vojnim se logorom proširila priča da Ibrahim kuje zavjeru protiv sultana. Kad je ovaj čuo da mu najbolji prijatelj radi o glavi (a da li je zaista bilo tako, ostaje zagonetka), sudbina Ibrahim-paše bila je zapečaćena. Sulejman je, teška srca, naredio njegovo ubistvo.
Ipak, prijateljska veza još je bila snažna. Sultan je nekoliko večeri proveo u društvu nekadašnjeg štićenika, ostavljajući mu mogućnost da pobjegne. Premda Ibrahimova pisma pokazuju da je bio svjestan sudbine koja ga čeka, nije se spasio. Ubijen je 15. marta 1536. godine, kad je došao na večeru sa sultanom. Zadavljen je svilenim gajtanom, što je bio običaj kod pogubljenja visokih službenika. Tako je Makbul ("Miljenik") postao "Maktul" ("Pogubljenik").
(Stil)
