„U smislu evolucije, ovo je nevjerovatan skok. Pokazuje obim prilagođavanja i otpornosti u okviru populacije koji je prosto nevjerovatan“, kažu istraživači.

Istraživanje posmatra na nov način vrstu poznatu kao denisovci. Ovi drevni rođaci ljudi živjeli su na prostoru od današnje Rusije do Okeanije na jugu i Tibetske visoravni na zapadu.

Denisovci su vjerovatno izumrli prije više desetina hiljada godina. Njihovo postojanje, međutim, ostaje slabo poznato: naučnici su prvi put identifikovali denisovca prije samo 15 godina na osnovu DNK iz fragmenta kosti pronađenog u pećini u Sibiru. Poput neandertalaca, denisovci su možda imali istaknute obrve, bez razvijenog vrha donje vilice.

„Više znamo o njihovim genomima i ponašanju njihove tjelesne hemije nego što znamo kako su izgledali“, kažu istraživači.

Sve više istraživanja pokazuje da su se denisovci parili i sa neandetalcima i sa ljudima, značajno oblikujući biologiju današnjeg čovjeka. Radi proučavanja tih veza, istraživači su ispitali genome ljudi širom planete. Naročito su se fokusirali na gen MUC19, koji ima značajnu ulogu u imunom sistemu.

Otkriveno je da ljudi sa domorodačkim američkim porijeklom imaju više šanse nego druge populacije da nose varijantu ovog gena koji je došao od denisovaca. Drugačije rečeno, ovo drevno genetsko naslijeđe je možda pomoglo ljudima da prežive u potpuno novim ekosistemima Sjeverne i Južne Amerike.

Malo poznat gen

Funkcija MUC19 u ljudskom tijelu je tajanstvena otprilike kao sami denisovci. To je jedan od 22 gena sisara koji proizvode mucine. Ovi proteini prave sluz, koja, pored drugih funkcija, može da zaštiti tkiva od patogena.

Izgleda da MUC19 ima mnogo funkcionalnih konsekvenci po zdravlje, ali tek počinjemo da razumijemo ove gene, kažu istraživači. Ranije istraživanje pokazuje da su denisovci imali sopstvenu varijantu gena MUC19, sa specifičnim nizom mutacija, koju se prenijeli nekim ljudima. Ta vrsta miješanja bila je uobičajena u drevnom svijetu Većina ljudi živih danas imaju izvjesnu neandertalsku DNK, dok denisovska DNK čini čak 5% genoma ljudi iz Papua Nove Gvineje.

Istraživači su u novoj studiji željeli da saznaju više o tome kako su te genetske vremenske kapsule oblikovale našu evoluciju. Ispitani su već objavljeni podaci o genomima modernih ljudi iz Meksika, Perua, Portorika i Kolumbije, gdje su domorodačko američko porijeklo i DNK uobičajeni.

Otkriveno je da jedan od tri moderna čovjeka meksičkog porijekla imaju kopiju denisovske varijante MUC19 – a naročito u dijelovima genoma koji dolaze iz domorodačkog američkog naslijeđa. To je nasuprot ljudima sa centralnoevropskim porijeklom, od kojih samo 1% ima tu varijantu.

Istraživači su otkrili nešto još čudnije – izgleda da je denisovska genska varijanta okružena neandertalskom DNK.

Novi svijet

Pretpostavka je da su se denisovci, prije nego što su ljudi prešli Beringov moreuz, parili sa neandertalcima, prenoseći denisovski gen MUC19 potomstvu.

Zatim su se neandertalci, u igri genetskog telefona, parili sa ljudima, dijeleći dio denisovske DNK. To je prvi put da su naučnici identifikovali DNK u prelasku od denisovaca do neandertalaca i onda ljudi.

Kasnije su ljudi migrirali u Amerike, gdje je prirodna selekcija favorizovala širenje ovog pozajmljenog MUC19.

Zašto je denisovska varijanta postala tako uobičajena u Sjevernoj i Južnoj Americi, ali ne u drugim dijelovima svijeta, još nije jasno. Prvi ljudi koji su živjeli u Amerikama vjerovatno su se suočili sa uslovima drugačijim od svega u ljudskoj istoriji, uključujući nove vrste hrane i bolesti. Denisovska DNK im je možda dala dodatna sredstva za izlazak na kraj s takvim izazovima.

Ljudi su odjednom morali da nađu nove načine za lov, nove načine za poljoprivredu i razvili su zaista dobru tehnologiju kao odgovor na te izazove“, kažu istraživači. Međutim, tokom 20.000 godina njihova tijela su se takođe prilagođavala na biološkom nivou.

Radi razumijevanja toga, u planu je izučavanje kako različite varijante gena MUC19 utiču na zdravlje današnjih ljudi.

Studija zasad predstavlja dokaz moći ljudske evolucije. Domorodačke američke populacije su učinile nešto zaista izuzetno. Krenule su od zajedničkog pretka koji je živio oko Beringovog moreuza do biološkog i kulturnog prilagođavanja na novom kontinentu koji ima svaki tip bioma na svijetu.

(Telegraf Nauka/Phys.org)