"Tajna večera” ili “Posljednja večera” (“Ultima Cena”) je djelo Leonarda da Vinčija nastalo u periodu renesanse, vjerovatno od 1494. do 1498. godine. Iako tačna godina nikada nije tačno utvrđena, smatra se da je 1494. da Vinči dobio da naslika djelo u dominikanskoj crkvi Santa Marija de la Gracije u Milanu. Slika je trebalo da ukrašava sjeverni zid crkve, a naručilac je bio Lodoviko Sforca, vojvoda od Milana, piše Kurir.
Iako možda ne djeluje tako, “Tajna večera” je zapravo ogromna i zauzima skoro 40 kvadratnih metara - dimenzije ovog djela su 8,8 sa 4,6 metara. Uprkos običaju onog vremena da se freske slikaju na mokrom gipsu, Da Vinči je radio na suvom. Dobio je mnogo bolji rezultat, ali se ispostavilo da postoji problem sa dugovječnošću boja. Djelo je počelo da propada odmah po postavljanju u crkvu, još za vrijeme umjetnikovog života.
Takođe, pošto je Sforca naredio da se crkva na brzinu radi, zidari su zidove ispunili šutom koji je zadržavao vlagu. Slikanje je rađeno na tankom spoljašnjem zidu, tako da su se efekti vlage jako osjećali, a boja nije uspjela da pravilno prianja.
Već 1517. slika je počela da se ljušti, a 1532. Gerolamo Kardano ju je opisao kao “zamućenu i bezbojnu u poređenju sa onim čega se sjećam kada sam je vidio kao dječak“. Do 1556. manje od šezdeset godina nakon što je završena, Đorđo Vazari ju je opisao kao “zbrku mrlja” toliko pokvarenu da su figure bile neprepoznatljive.
Svega 150 godina nakon nastanka naučnici su procjenili da sliku ništa ne može da spasi. Osim ovoga, 1652. godine neko je došao na ideju da napravi vrata baš ispod freske pa su ovi radovi uklonili Isusove noge. Vjeruje se da su Isusove noge bile u položaju koji simbolizuje predstojeće raspeće.
Godine 1768. preko slike je okačena zavjesa sa željom da se zaštiti, ali je ona umjesto toga zadržavala vlagu na površini, i kad god bi se povukla, grebala je boju koja se ljuštila. A, bilo je tu i drugih nedaća… Djelo je preživjelo sve!
Godine 1796. trpezariju manastira su Napoleonovi vojnici koristili kao štalu. Iako je vojskovođa izdao strogu naredbu da se djelo ne dira, pošto su vojnici otišli otkriveno je da su apostoli bili gađani glinom, a izgledalo je i da su se osvajači penjali na merdevine u pokušaju da iskopaju oči apostolima.
Poslije toga, prostorija je služila za skladištenje sjena, a 1800. godine poplava je cijelu sliku prekrila zelenom plijesni. Gete je pisao da je prostorija poplavljena sa dvije stope vode. Slika je preživjela savezničko bombardovanje 1943. iako je ostatak manastira bio razoren. Trpezarija je bila pogođena, ali su zaštitne vreće pijeska postavljene preko spriječile da sliku oštete geleri.
Restauracije slike počele su još tokom 18. vijeka, pa je i svaki od umjetnika kojem je “Tajna večera” bila povjerena u nekoj mjeri “dorađivao” djelo. Prvu restauraciju pokušao je 1726. Mikelanđelo Beloti, koji je popunio nedostajuće dijelove uljanom bojom, a zatim lakirao cijelo djelo. Ova popravka nije dugo potrajala, pa je pokušana je još jednu restauraciju 1770. godine od strane inače nepoznatog umjetnika po imenu Đuzepe Maza. Maza je skinuo Belotijev rad, a zatim je u velikoj mjeri prefarbao sliku - prepravio je sva lica apostola, osim tri, prije nego što je zaustavljen zbog negodovanja javnosti.
Zbog svega navedenog, izgled slike do kasnih ‘70-ih se jako pogoršao. I, onda su Italijani riješili da nešto urade po tom pitanju! Od 1978. do 1999. počeo je veliki projekat restauracije kako bi se stabilizovala slika i sanirala šteta uzrokovana prljavštinom i zagađenjem.
Pošto se pokazalo nepraktičnim premjestiti sliku u okruženje sa više kontrole, trpezarija je umjesto toga pretvorena u zatvoreno okruženje sa kontrolisanom klimom, što je značilo da treba zazidati prozore. Zatim je sprovedena detaljna studija kako bi se utvrdio originalni oblik slike, koristeći naučne testove i originalne slike sačuvane u Kraljevskoj biblioteci u zamku Vindzor.
Međutim, neka područja slike su proglašena nepopravljivima. Oni su ofarbani akvarelom u prigušenim bojama sa namerom da ukažu da nisu originalni radovi, a da pritom ne odvlače pažnju.
Ova restauracija je trajala 21 godinu i 28. maja 1999. slika je ponovo dostupna javnosti. Danas je možete vidjeti ali samo uz prethodnu najavu (nekada i po nekoliko meseci unaprijed) i pred slikom možete ostati samo 15 minuta.
(Kurir.rs/Lepa&Srećna)
.JPG "Neobična tradicija živi u Gradišci: Na pijaci uz vino i pjesmu ispraćaju staru godinu")
 "Goran oživljava duh prošlih vremena: U Krnetama više motora „Tomos“ nego u cijelom Lijevču i Potkozarju (FOTO)")
 "Najneobičniji univerzitetski profesor mir pronašao u Dodikovom selu: U Banjaluci radim, u Mrčevcima sakupljam energiju (FOTO/VIDEO)")
