U doba kada je politički vic mogao da te odvede na Goli otok ili barem u nepriliku s UDB-om, jedan se vic ipak prenosio šapatom – ali i smijehom – čak u najvišim državnim krugovima.

On nije bio “dozvoljen”, ali je bio – tolerisan, pa čak i omiljen – jer ga je volio lično Josip Broz Tito.

Tito je, uprkos strogoći svog režima, važio za čovjeka sa osebujnim smislom za humor. Volio je viceve – i da ih sluša i da ih priča. I to ne bilo kakve. Posebno su mu bili simpatični oni koji su ga prikazivali u satiričnom svjetlu, pod uslovom da su duhoviti i izrečeni u dobrom društvu, daleko od ušiju partijskih sekretara i službenih stenografa.

Glumac Velimir Bata Živojinović, čest gost na Brionima, kasnije je pričao kako su se u neformalnim večerima uz vino, cigare i klavir vodili dugi razgovori o umjetnosti, ali i o šalama – pa i o onima “zabranjenim”.

Tito i “drug Popov”

Među mnogim pričama koje je Tito volio da ispriča svojim gostima, posebno se izdvajao jedan vic. Ispričao ga je navodno više puta, i to vrlo selektivno – ruskim delegacijama, naročito poslije raskola sa Staljinom 1948. godine.

Vic glasi ovako:

Pričaju trojica logoraša u sibirskom gulagu.

Prvi kaže: “Završio sam ovdje jer sam hvalio druga Popova.”
Drugi dodaje: “A ja jer sam ga kritikovao.”
Treći klimne glavom i kaže: “A ja sam drug Popov.”

Za mnoge tadašnje sovjetske zvanice, šala je bila previše osetljiva. Hruščov, kome je Tito navodno ispričao ovu anegdotu tokom jednog od njihovih susreta, ostao je ćutljiv. Nije se nasmijao – niti je komentarisao. No, Tito se osmjehivao, potpuno svjestan težine i simbolike ove šale.

Bata, Tito i šale "na ivici"

Velimir Bata Živojinović bio je svjedok i saučesnik mnogih tih trenutaka. Kao jedan od Titovih omiljenih glumaca, često je dobijao zadatak da zabavlja goste – ne samo glumom, već i vicevima. Bilo je to vrijeme kada si, da bi opstao, morao imati osjećaj za mjeru: reći dovoljno da budeš zabavan, ali ne previše da postaneš problem.

“Jednom sam ispričao taj vic pred gostima iz Moskve, kao što je Broz tražio,” prisjećao se Bata, “i mogli ste bukvalno da čujete kako zamire osmijeh na licima. Neki su se smješkali iz pristojnosti, ali jedan – pretpostavljam da je bio u partiji – gledao me je kao da sam mu opsovao majku.”

Tito se, navodno, smijao još glasnije poslije toga.