Jan Komški je rođen i odrastao u Poljskoj, odakle je odlučio da pobjegne na početku Drugog svjetskog rata. Jan je bio aktivni ilegalni borac i, saznavši početkom 1940. da je u Francuskoj formirana slobodna poljska vojska, odlučio je da im se pridruži – da bi se borio protiv fašizma, takoreći.

Ali, evo problema – fašisti su već imali Janov dosije, da upotrijebimo savremeni jezik. Zato je izbačen iz prvog voza i odmah poslat ne bilo gdje, nego pravo u Aušvic. Kao aktivni ilegalni borac, Jan je imao samo jedan put – ili bolje rečeno dva: krematorijum ili gasne komore.

Zanimljivo je da je Komški bio među prvom grupom zatvorenika Aušvica, dobivši broj 564. Kako je uspio da izbjegne trenutnu kaznu, nije poznato. Znamo samo jedno – predstavio se kao arhitekta, što je zapravo i bio, i odveden je među zatvorenike koji su pomagali u izgradnji i projektovanju logora.

Drugim riječima, umjesto da završi u gasnim komorama, on ih je djelimično sam projektovao. Ali, kako kažu – nije imao izbora.

Aušvic, jedan od najstrašnijih logora koji su ikada postojali

„Svakog dana, ujutru i uveče, bez obzira na vrijeme ili doba godine, apsolutno cijeli logor se postrojavao za prozivku. Svako je morao biti prebrojan, čak i ako te osobe više nije bilo. Često, ako se broj ne bi poklapao – jer je neko pobjegao ili umro – zatvorenici su morali stajati napolju cijelu noć. Mogli smo stajati na kiši do jutra, a onda bi nas tjerali na posao.“

Kao što smo već pomenuli, Jan je stigao u prvoj grupi zatvorenika. Šest mjeseci kasnije, u logoru je već bilo više od 150.000 ljudi. Kako je kasnije ispričao u svojim memoarima, do decembra 1942. godine – kada je odlučio da pobjegne – većina onih koji su stigli s njim bila je mrtva. Odlučio je da pobjegne s trojicom svojih drugova 29. decembra i osmislio prilično smion i domišljat plan.

Komški je iskoristio to što je, radeći na projektovanju logora, često bio pozivan na razne zadatke u skladištima i komandantskoj kancelariji. Jednog dana uspio je da ukrade uniformu SS stražara iz skladišta i obrazac za propusnicu iz kancelarije. Možda mu je pomoglo to što je bio i dobar umjetnik, pa je napravio originalnu propusnicu.

Jan se dosjetio i uspio da organizuje bjekstvo iz Aušvica

Rano ujutro 29. decembra, jedan od prijatelja obukao je uniformu stražara, ušao u kočiju sa zapregom i vezao trojicu prijatelja kao zatvorenike koje sprovodi. Na kapiji logora predao je propusnicu i rekao da ih vodi na rad van logora. Zanimljivo je da niko nije posumnjao. Potom su stigli do kuće jednog od poljskih boraca otpora, koji im je dao odjeću i lažna dokumenta, pa su produžili do Krakova.

Ali, nije bilo sretnog kraja – Janova sloboda bila je kratkog daha. Naime, u Krakovu ga je jedan od novostečenih „prijatelja“ izdao. Srećom, dokumenta su bila lažna i on nije poslat u koncentracioni logor, već samo u zatvor. Tamo je proveo četiri mjeseca, a zatim je prebačen u logor Buhenvald.

Tu je priča mogla da se završi, ali ne i u Janovom slučaju. Već iskusan, uspio je da se zaposli bliže komandantskoj kancelariji, izradi lažna dokumenta i – pokuša da pobjegne. Ovaj put plan nije uspio i prevara je otkrivena. Logično bi bilo da dobije najtežu kaznu za pokušaj bjekstva, ali baš tada su zatvorenici utovarivani za premeštaj u koncentracioni logor Gros-Rozen. Jan je iskoristio zbrku i „ugurao“ se među njih, pa je prebačen na novo mjesto – novi logor.

U Gros-Rozenu nije imao vremena za novi pokušaj bjekstva, jer je ubrzo prebačen u logor u Hersbruku. Šta je prvo uradio? Tako je – prijavio je da je izgubio sva dokumenta, predstavio se kao umjetnik i arhitekta koji je radio u kancelariji u prethodnom logoru. Povjerovali su mu i ponovo je obavljao slične poslove. Mora se reći da je ovdje imao puno sreće – jer je vrlo malo ljudi preživjelo Hersbruk zbog užasnih uslova. Kasnije će Jan reći da je Hersbruk bio gori čak i od Aušvica.

Tada su nacisti, koristeći besplatan rad zatvorenika, gradili podzemnu fabriku za avionske motore. Bjekstvo odatle bilo je skoro nemoguće – ali Jan je, pogađate, pokušao ponovo. I opet je uhvaćen. I opet ga je neka viša sila spasila i umjesto kazne – poslat je u novi koncentracioni logor: Dahau.

Iz Dahaua više nije pokušavao da pobjegne. Nije ni imao vremena – jer su ga Amerikanci ubrzo oslobodili. Ako mislite da je tu kraj njegove priče – varate se. Bio je još jedan, posljednji – logor. Naime, Amerikanci u početku nisu pravili razliku među zatvorenicima, pa su ih sve smještali u privremeni logor u Minhenu, dok se ne obave provjere. Nikad se ne zna ko je ko.

I tada je Jan opet imao sreće – u logoru je sreo ženu koju je poznavao iz Aušvica. Imala je američke korijene i brzo je prošla provjere. Predstavila je Jana kao rođaka – i on je oslobođen. Par se preselio u Ameriku, gdje su se vjenčali i proveli ostatak života zajedno. Jan je postao cijenjeni umjetnik i arhitekta.

Aušvic, Buhenvald, Dahau... Ovaj čovjek je preživio sva najstrašnija mjesta tog vremena. Negdje lukavošću, negdje domišljatošću, a negdje čistom srećom. Ali uvijek, u posljednjem trenutku, sreća ga je pratila. Kao da ga je sama sudbina čuvala – a takvi slučajevi su zaista rijetki...