[caption id="attachment_23413" align="alignnone" width="900"] foto/aloonline.ba[/caption]

U nastojanju da podsjećamo naše čitoace na „zaboravljene ličnosti“ sa ovih prostora, umjetničke duše vrijedne pažnje, koje su nestale sa scene i „izgubile se u rasijanju“, stupili smo u kontakt sa pjesnikom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Za one koji se ne sjećaju ili ne znaju, riječ je o jednom od najtalentovanijih mladih autora. Saša Milivojev je pjesnik i novinar, nekadašnji kolumnista Politike i Pravde, autor romana „Dečak iz Žute kuće“ koji je 2011. godine šokirao svijet. Autor je i knjige poezije na srpskom, engleskom i arapskom jeziku, koja ga je odvela u drugačiju budućnost. Zašto ga je Isidora Bjelica nazivala „Srpskim Bajronom“, a drugi „Princem savremene poezije srpske“.

Prije gotovo deset godina iz rodne Srbije zaputili ste se na Bliski istok. Kakva je razlika između života tamo i na Balkanu?

Hvala vam na interesovanju za moja iskustva, mišljenje i moje poređenje života pre i posle, ovde i tamo. To je teško pitanje, i to je sve individualno kako ko doživljava svet. Nekad vam se učini da su razlike Nebo i Zemlja, a nekad vam se učini da je sve isto, i da se u vašem životu zapravo ništa nije promenilo. Gde god da se nalazim na planeti - tu se osećam kao da sam tu rođen, oslobođen svih verskih i etničkih predrasuda, mene ne zanima nacionalnost, verska pripadnost ili boja kože ljudi, jer ljude delim isključivo na dobre i loše. Dobrih je sve manje, a loših sve više. Zlo vreba na svakom koraku, gde god se nalazili u svetu. Ali ipak u Ujedinjenim Arapskim Emiratima je bezbednije živeti, bezbednije nego na napaćenom Balkanu, jer zakoni su strogi, i zakoni se poštuju. U Evropi svako svakog može da ošamari i opsuje, a da za to ne odgovara. U Emiratima se za pokazan srednji prst u saobraćaju direktno ide u zatvor, na dve godine. Ovde se ne krade, pljačke su jako retke, i svađe su retke, ljudi se poštuju. Stopa kriminala najniža u svetu. Mobilni telefon možete ostaviti u bašti restorana i otići, ili ranac na plaži, niko vam neće ukrasti.

[caption id="attachment_23414" align="alignnone" width="900"] foto/aloonline.ba[/caption]

A kvalitet života?

Kako kome, kako se ko snađe. NIJE DUBAI SVE ŠTO SIJA - razmišljao sam da napišem kolumnu pod takvim naslovom, da razbijem iluzije o Dubaiju. Ljudi koji nikad nisu živeli ovde misle da u Dubaiju novac pada sa neba! Ako dođu turistički - gledaju u luksuzne oblakodere i arhitektonska čuda od 100 spratova, misleći da tu žive sve sami bogataši. A istina je drugačija. U tim oblakoderima uglavnom živi sirotinja. Dva miliona ljudi, od ukupno 3 miliona u Dubaiju, živi u sharing apartmanima, mnogi u bedspace sobama, po desetorica u jednoj sobi, ili tridesetoro - četrdesetoro u jednom četvorosobnom stanu. Tako je kako je, jer preskupo je iznajmiti stan sam, a plate male, nisu dovoljne. Samo Emiraćani, Britanci i Ameri imaju visoke plate. A kako čujem, za podstanarski život plate i dalje nisu dovoljne ni u Beogradu. Nigde nisu dovoljne. Da pojednostavim odgovor: nije bitno kolika vam je plata, nego kakav vam je kvalitet života, i da li uspevate nešto da uštedite i napredujete. I nije bitno gde živite, nego da li ste srećni i zadovoljni.

Možete li nam opisati jedan vaš prosječan dan?

Svi moji dani su radni, ili stvaralački, nijedan nije prosečan. Ovde vikend počinje četvrtkom uveče, a u nedelju ujutru je novi radni dan. Radio sam dugo kao real estate agent, pokazivao stanove i kuće zainteresovanim kupcima i ljudima koji iznajmljuju, imao sam obaveze da idem sa jednog kraja grada na drugi, nekad manje, nekad više, nekad je užasno naporno kad je temperatura preko 50 stepeni, ovde su leta jako teška, ali stignem ponekad i da se opustim na nekoj plaži, u 5 ujutru, ili u devet uveče. A ponekad nešto i napišem, najčešće stihove. Bogu hvala sad sam dobio novo zaposlenje, online marketing, biće mi mnogo lakše. Čim se dočepam slobodnog vremena - uvek čitam, i u pokretu, pišem, učim, informišem se, i komuniciram sa umetnicima i intelektualnom elitom.

Pripremate novu knjigu. O čemu je riječ?

Pišem novu zbirku pesama pod naslovom SVETSKI BOL, o svim patnjama ovog sveta, i ravnodušnosti sveta prema svim tim patnjama. O životu i ljubavi, o ljudskim stradanjima, o ratnim zločinima, o monstumima, o vladarima sveta... Slike su potresne, čitoaci će u tim stihovima prepoznati stradanja ljudi u Jemenu, u Siriji, Libiji, Iraku, na Kosovu, u Hrvatskoj, BiH... Svaku pesmu pojedinačno, čim je napišem i budem siguran da je spremna za objavljivanje, moji genijalni prevodioci odmah prevode na engleski i arapski jezik. Dve pesme su već objavljene u egipatskim novinama Al Dostour, koje se štampaju u pola miliona primeraka, a neke moje stihove sa intervjuom objavio je i ugledni egipatski časopis Horreyati, zahvaljujući urednici tog časopisa - mojoj divnoj prijateljici, čuvenoj spisateljici Sohi Zaki.

Koliko su pjesnici cijenjeni u zemlji u kojoj sada živite?

Arapi obožavaju poeziju. Poznati arapski pesnici u moćnim zemljama poput Emirata i Katara su multimilioneri, u njih njihove države ulažu, jer pesnici su lice zemlje, lice nacije. A na Balkanu pesnici umiru od gladi, sve pesničke sudbine tamo su uglavnom tužne.

[gallery ids="23417,23418,23419,23420,23421,23422,23423,23424"]

 

Gdje ste sve putovali i gdje je najljepše? Koja mjesta u svijetu preporučujete čitaocima?

Proputovao sam mnogo, a učini mi se malo, jer je svet ogroman. Obišao sam oko četrdeset država, i sve što sam video neverovatno je lepo, ceo svet je i prelep i užasan istovremeno, dramatičan. Da je sve savršeno - svet ne bi bio tako interesantan. Očarale su me zanzibarske bajkovite plaže, indijski okean i pesak beo kao sneg. Svugde gde sam odlazio - vraćao bih se. Tanzanija, Kenija, Liban, Maroko, Indija, Turska, Emirati, Nepal, Iran, Maldivi, Kuwait, Oman, Qatar, Bahrain, Egypt, Šri Lanka, Jordan... Svugde gde sam bio - tamo bih i živeo, privremeno. U hladnoj Evropi se ne bih duže zadržavao. Saudijska Arabija je čarobna, obožavam Rijad, ali ipak ću se uvek vraćati u Dubai. Po tome se Dubai i izdavaja, kao da stvara zavisnot. Kad se jednom navučete na Dubai, naviknete, gotovo je - nema povratka, morate da se vraćate, jer to vam je kuća, ali i centar sveta. Samo ko je ovde duže boravio razume o čemu pričam. Ljudi koji ne znaju kažu „grad bez duše“. Kako to može biti grad bez duše ako se u tom gradu govori 200 jezika?!

Kakve emocije vas vežu za Srbiju i zbog čega ste odlučili otići?

Retko dolazim, ali da budem iskren: kad slećem nad Beogradom - naježim se, i stidljivo pokušavam da zadržim suzu radosnicu. To je grad moje mladosti, mojih uspona i padova, mojih srušenih snova i nadanja, grad mojih grobova i predaka, gde sam studirao istoriju srpske književnosti i jezika, i pisao prve pesme.  Nakon svih izdaja i razočaranja u ljude, i sistem, odlučio sam da odem u potrazi za sobom i novim životnim šansama, nadajući se pobedama. A znam da me u Srbiji uvek čeka ljubav, da tamo na brdovitom Balkanu i dalje žive divni dobri ljudi koji me vole i poštuju. Uželim se, ponekad, svega srpskog, prirode, i planina, i jezera, i ravnice, i njiva i reka. Tamo su moji vinogradi, pšenica i suncikreti. Srbija je prelepa zemlja, ali zime su jako hladne za nas pesnike i ptice selice. U zimskom periodu više mi odgovara pustinja.

Da li ste sačuvali stara prijateljstva, i kako sada gledate na sebe od vremena kada ste tek ušli u svijet pisane riječi?

Prijateljstvo je teška reč, malo ljudi razume njeno pravo značenje. Naravno da sam sačuvao neka stara prijateljstva, i to me raduje: koliko god da nam se učini da smo usamljeni, ipak postoje ljudi koji će nas do kraja života bezuslovno voleti, i neće nas napustiti. Najviše mi nedostaju oni od kojih me je nebo razdvojilo, moje divne prijateljice Isidora Bjelica i Olga Stojanović, za koje se molim da im Bog tamo da mir i spokoj, jer nepravedno su propatile na ovom svetu - gde smo svi privremeno. One su mi mnogo značile, jer me niko nije tako savršeno razumeo kao umetnika, i što sam od njih mnogo naučio. A na sebe uvek gledam isto. I da objavim 100 knjiga, i da kao autor doživim svetsku slavu, ostaću isti.

U Emiratima su takođe mjere vezane za korona virus, možete li nam reći nešto više o trenutnoj situaciji tamo?

Velika razlika je da li se nalazite u Dubaiju ili u Abu Dabiju. U Dubaiju vakcina još uvek nije obavezna da bi mogli da živite normalno, da uđete u prodavnicu, restoran, kafić, bioskop... I nadam se da će tako ostati, jer samo tako je u interesu Dubaija. U Adu Dabiju je obavezna vakcina ukoliko želite da živite normalno. Maske su svugde obavezne, kao i pcr test za prelazak granice između Abu Dabija i drugih Emirata. Sve to mi se uopšte ne sviđa, jer predstavlja diskriminaciju zdravih ljudi. Nadam se da je to samo prolazni period, i da to uskro neće biti uslov. Ali u Emirate nevakcinisani turisti ipak i dalje mogu da uđu, za razliku od Kanade. U Kanadu sada mogu da uđu svi osim nevakcinisanih, zdravih ljudi. Tužno je videti da Kanada, jedna od najsvetlijih primera gde su se poštovala ljudska prava, sada forsira fašizam, nasilje i teror. Te i takve mere nemaju nikakve veze sa zdravljem. Civilizacije su vekovima mukotrpno gradile vladavine prava, a sad bi neki zli ljudi sve to da sruše. Svako ko nevakcinisanom turisti ne dozvoljava da uđe u zemlju - zaslužuje da mu niko nikad više ne dođe, i da propadne.

Pored nove knjige koju pišete imate li planove za blisku budućnost?

Nažalost, došlo je takvo vreme da više ništa ne možemo da planiramo, nego samo da gledamo kako da preživimo, dan po dan. Čekam da svi mediji u svetu objave da pcr test više nigde nije obavezan, da vakcina nije obavezna, i da nas više ostave na miru da živimo život kakav smo živeli. Jer svakako dolaze sve teža vremena, glad pre svega, ko preživi - pisaće.