Skrivena ispod padine bujne šume u Alberti u Kanadi, nalazi se masovna grobnica monumentalnih razmjera. Hiljade dinosaurusa su ovdje zakopane, ubijene u trenu tokom dana potpunog razaranja.

Sada je grupa paleontologa stigla u Pajpstoun Krik– prikladno nazvan "Rijeka smrti" – kako bi pokušala da riješi zagonetku staru 72 miliona godina: kako su umrli? Pokušaj da se otkrije šta se tačno dogodilo ovdje počinje snažnim udarcem čekića.

Potrebna je sirova snaga da bi se razbio debeli sloj stijene koji prekriva ono što profesorka Emili Bemfort, koja vodi iskopavanja, opisuje kao "paleontološko zlato". Dok njen tim započinje pažljiviji posao uklanjanja slojeva zemlje i prašine, počinje da izranja gomila fosilizovanih kostiju.

"Ona velika masa kosti tamo je, vjerujemo, dio kuka", kaže profesorka Bemfort, dok je posmatra njen pas Aster – čiji je zadatak da laje ako primjeti medvjede u blizini.

"Onda ovde imamo sve ove dugačke, tanke kosti. Sve su to rebra. A ova ovdje je zanimljiva – dio je kosti prsta. Ova ovde, nemamo pojma šta je – sjajan primjer misterije Pajpston Krika."

BBC News je došao u Pajpston Krika da svjedoči o razmjerama ovog praistorijskog groblja i vidi kako istraživači sklapaju dijelove slagalice.

Hiljade fosila je već prikupljeno sa lokacije i stalno se otkrivaju nova saznanja.

Sve kosti pripadaju dinosaurusu zvanom Pačirinozaurus. Ova vrsta, kao i iskopavanja prof. Bemfort, predstavljeni su u novoj seriji BBC-ja – Walking With Dinosaurs (Šetnja sa dinosaurusima), koja koristi vizuelne efekte i nauku kako bi oživjela ovaj praistorijski svijet.

Ove životinje, koje su živjele tokom kasnog perioda krede, bile su rođaci Triceratopsa. Bile su duge oko pet metara, teške dvije tone, četvoronožne, sa velikim glavama ukrašenim karakterističnim koštanim grebenom i tri roga. Njihova najprepoznatljivija osobina bio je veliki ispupčeni "čvor" na nosu, poznat kao boss.

Sezona iskopavanja je tek počela i traje svake godine do jeseni. Fosili na maloj površini tla na kojoj tim radi izuzetno su gusto raspoređeni; prof. Bemfort procenjuje da na svakom kvadratnom metru ima i do 300 kostiju.

Do sada, njen tim je iskopao površinu veličine teniskog terena, ali sloj kostiju se proteže kilometrima unutar brda.

"Zapanjujuće je koliko ih ima", kaže ona.

"Vjerujemo da je ovo jedno od najvećih nalazišta kostiju u Sjevernoj Americi. Više od polovine poznatih vrsta dinosaurusa u svijetu opisano je na osnovu jednog primjerka. Mi ovde imamo hiljade pačirinosaurusa."

Paleontolozi vjeruju da su dinosaurusi zajedno migrirali u ogromnom krdu stotinama kilometara sa juga – gdje su prezimili – ka sjeveru, u potrazi za ljetnjom ispašom.

Područje, koje je tada imalo znatno topliju klimu nego danas, bilo je obraslo bujnom vegetacijom, pružajući obilje hrane za ovu ogromnu grupu biljojeda.

"To je jedna zajednica jedne vrste u trenutku zamrznutom u vremenu, i uz to uzorak ogromne veličine. To se gotovo nikada ne dešava u fosilnom zapisu", kaže prof. Bemfort.

Veće zvjeri otkrivaju dodatne tragove

Ali ovaj dio severozapadne Alberte nije bio dom samo Pačirinosaurusima. Još veći dinosaurusi su tumarali ovim krajevima, a njihovo proučavanje je ključno kako bi se shvatio ovaj drevni ekosistem.

Dva sata vožnje dalje nalaze se Deadfall Hills. Do tamo se stiže pješačenjem kroz gustu šumu, gacanjem – ili u slučaju psa Aster, plivanjem – preko brze rijeke, i penjanjem preko klizavog kamenja.

Ovdje nije potrebno kopanje; ogromne kosti leže uz obalu, isprane iz stijene i očišćene tekućom vodom, kao da samo čekaju da budu pronađene.

Ogromni pršljen se brzo uočava, kao i dijelovi rebara i zuba razbacani po blatu.

Paleontolog Džekson Sveder posebno je zainteresovan za ono što izgleda kao dio lobanje dinosaurusa.

"Većina onoga što ovdje nalazimo pripada dinosaurusu sa pačijim kljunom zvanom Edmontosaurus. Ako je ovo kost lobanje, to je ogroman dinosaur – vjerovatno dugačak 10 metara", kaže on.

Edmontosaurus, takođe biljojed, lutao je šumama poput Pačirinsaurusa – i pomaže paleontolozima da stvore potpuniju sliku ovog drevnog svijeta.

Sveder je upravnik kolekcije u muzeju dinosaurusa "Philip J. Currie" u obližnjem Grand Preriju, gdje se kosti oba ova džina donose na čišćenje i analizu. Trenutno radi na ogromnoj lobanji Pačirinosaurusa dugačkoj oko 1,5 metar, kojoj su nadjeli nadimak "Veliki Sem".

Pokazuje mjesto gde bi trebalo da se nalaze tri roga na vrhu grebena, ali srednji nedostaje.

"Sve lobanje koje su dovoljno cijele imaju šiljak na tom mjestu", kaže on. "Ali njegov mali jednorogasti šiljak izgleda da fali."

Tokom godina rada na ovom izuzetnom lokalitetu, tim iz muzeja je prikupio 8.000 fosilnih kostiju, a laboratorija je puna fosila; ima kostiju Pačirinosaurusa svih veličina, od mladunaca do starijih jedinki.

Imati materijal od toliko različitih primjeraka omogućava istraživačima da uče o biologiji dinosaurusa, odgovarajući na pitanja o rastu vrste i sastavu zajednice. Takođe mogu proučavati individualne varijacije, da vide kako se jedan Pačirinosaurus mogao izdvajati iz krda – kao što je možda slučaj sa Velikim Semom i njegovim nestalim šiljkom.

Sva ova detaljna istraživanja, u muzeju i na dvije lokacije, pomažu timu da odgovori na ključno pitanje: kako je toliko životinja u Pajpston Kriku umrlo u isto vrijeme?

"Vjerujemo da je to bilo krdo na sezonskoj migraciji koje je zadesio katastrofalan događaj koji je praktično uništio, ako ne cijelo krdo, onda dobar dio njega", kaže prof. Bemfort.

Svi dokazi ukazuju na to da je taj katastrofalni događaj bila bujična poplava – možda oluja u planinama koja je poslala nezaustavljiv talas vode ka krdu, čupajući drveće iz korjena i pomjerajući stijene.

Prof. Bemfort kaže da Pačirinosaurusi ne bi imali šansu.

"Ove životinje se nisu mogle brzo kretati zbog svog broja, bile su teške u gornjem dijelu tijela – i nisu baš bile dobri plivači."

Stijene pronađene na lokaciji pokazuju vrtloge sedimenta koje je izazvala brzo tekuća voda koja je sve premještala. Kao da je uništenje zamrznuto u vremenu – talas zabilježen u kamenu.

Ali taj dan užasa za dinosaure danas je san za paleontologe.

"Znamo da svaki put kad dođemo ovdje, imamo 100% šanse da nađemo kosti. I svake godine otkrijemo nešto novo o ovoj vrsti", kaže prof. Bemfort.

"Zato se stalno vraćamo – jer i dalje otkrivamo nove stvari."

Dok tim pakuje alat spreman da se vrati neki drugi dan, znaju da ih čeka još mnogo posla. Tek su zagrebali površinu onoga što se ovdje nalazi – a još mnogo praistorijskih tajni čeka da bude otkriveno.