Bio je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, a akademsku karijeru započeo je na Pravnom fakultetu u Sarajevu.

Osim filozofije prava i politikologije, posvećeno je proučavao i oblast javnog mnjenja. Tadić je rođen u selu Smriječno, nedaleko od Plužina, tada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, danas Crna Gora, prenosi Tanjug.

Pošto je izbio Drugi svjetski rat i Kraljevina Jugoslavija okupirana i rasparčana, aprila 1941, nakon što je izbio ustanak, sa 16 godina priključuje se pokretu otpora. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Kraj rata dočekao je s činom kapetana.

Odlikovan je Medaljom za hrabrost. Okončano je gimnaziju u Sarajevu 1946, da bi potom studirao u Sarajevu i u Beogradu. Studije prava završio je 1952. Doktorirao je filozofiju prava 1959. godine u Ljubljani.

Od 1954. na poziciji je asistenta na Pravnom fakultetu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, a od 1962. nalazi se u zvanju višeg savjetnika i počinje da radi kao predavač na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Bio je u grupi profesora i saradnika koji su odstranjeni sa Filozofskog fakulteta sredinom sedamdesetih, što je bila posljedica nemira koji su zahvatili brojne zemlje, pa na kratko i ondašnju Jugoslaviju ljeta 1968. Potom se našao u Centru za filozofiju i društvenu teoriju, koji će docnije prerasti u institut.

Bio je jedan od osnivača Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, 1981. godine. Iako je počeo kao uvereni marksista, kako je vrijeme prolazilo opredijelio se postupno za klasičnu liberalnu demokratiju.

Godine 1985. postao je dopisni član Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), a 1994. redovni. Bio je u grupi intelektualaca i javnih ličnosti koji su decembra 1989. godine obnovili Demokratsku stranku, kao pokušaj da se revitalizuje međuratna Demokratska stranka Ljube Davidovića i Milana Grola.

Imenovan je za člana Senata Republike Srpske 1996. godine. Posebno je bio aktivan nastojanjima da se očuva zajednička država Srbije i Crne Gore. Jedan je od osnivača Društva srpsko jevrejskog prijateljstva.

Bio je član Filozofskog društva Srbije i Sociološkog društva. Uređivao je časopise Oslobođenje, Filozofija, a bio član redakcija Pregleda, Političke misli, zagrebačkog Praxis-a, a potom publikacije Praxis International Tadićevo delo "Poredak i sloboda" iz 1967. ostavilo je bitan utisak na ondašnju jugoslovenski javnost.

Knjigom "Tradicija i revolucija" objavljenom 1972. uticao je na intelektualnu pa i političku klimu unutar ondašnje naše zemlje. Autor je takođe knjiga: "Filozofija prava", "Da li je nacionalizam naša sudbina?", "Nauka o politici", priručnika retorike "Retorika: uvod u vještinu besjedništva". Napisao je i "Politikološki leksikon".

Imajući u vidu da je bio aktivan učesnik Korčulanske filozofske škole, jedne od najbitnijih intelektualnih pozornica ondašnjeg svijeta, i saradnik časopisa "Praxis", dakle kruga mislilaca sa izrazito kritičkim pristupom društvenoj stvarnosti, doživljavan je kao neka vrsta disidenta u odnosu na ondašnji režim.

Naglašavao je, među prvima, da je razbijanje Jugoslavije, koje je po njemu trajalo bar od 1974, bilo rezultat ne samo naslijeđa komunističke internacionale još od dvadesetih, već i politike Zapada čiji ključni akteri su, naizgled paradoksalno, Jugoslaviju razarali matricom koja je bila skoro istovjetna onoj koju je zastupala Kominterna.

Izabrana djela Ljubomira Tadića, u sedam tomova, priredio je Trivo Inđić, sociolog i diplomata, njegov asistent na Filozofskom fakultetu u Beogradu šezdesetih i sedamdesetih.