Pet godina kasnije, Keleminčić je počinio i drugo krivično djelo, falsifikovanje ugovora, svjestan da žrtva isti nije potpisala, a zatim se na osnovu tog dokumenta upisao kao vlasnik stana.

Nakon mjesec dana slobode, koju je stekao po isteku maksimalnog pritvora od tri godine u istražnom zatvoru, Damir Keleminčić (67), optužen za monstruozno ubistvo iz koristoljublja, pojavio se sa pojačanim mjerama opreza na Županijskom sudu u Zagrebu.

Međutim, sa suda nije izašao kao slobodan čovjek. Iako je predložio niz novih dokaznih predloga i predao svoju ličnu kartu kao mjeru opreza, petočlano sudsko vijeće odlučilo je da okonča postupak, odbivši sve predloge kao odugovlačenje.

35 godina robije

Nakon završnih govora, misleći da ga čeka samo zakazivanje naredne rasprave na kojoj će biti objavljena presuda, Keleminčić je doživio hladan tuš. Sudija Željka Skomeršić saopštila mu je da je veće odlučilo o sankciji i nepravosnažno ga osudilo na 35 godina zatvora. Presudom mu se oduzima i imovinska korist — konkretno stan u Dinarskoj ulici zbog kojeg je, prema mišljenju suda, ubio komšinicu Slavojku Senišin (76). Dobio je rok od 15 dana od pravosnažnosti presude da stan preda Republici Hrvatskoj, koja će biti upisana kao vlasnik do okončanja ostavinske rasprave oštećenog — sina ubijene.

Iako penzioner, Keleminčić je više puta isticao da ima dobro imovinsko stanje po drugim osnovama, ali je ipak obavezan da plati 10.283 evra sudskih troškova. S obzirom na visinu kazne, čim je proglašen krivim, u sudnicu su ušla dva pravosudna policajca, stavili mu lisice i odveli ga nazad u ćeliju zatvora u Remetincu.

Sud nije povjerovao Keleminčićevoj višesatnoj odbrani, koju je iznosio i dopunjavao u dva navrata. Šest vještačenja, pedeset svjedoka i snimljeni telefonski razgovori bili su dovoljni da se zaključi da je optuženi komšinicu zadavio žicom, tijelo zakopao sedam metara duboko u bunar na svom imanju u Prečnom, zatrpao građevinskim materijalom, a zatim premjestio okno bunara i posadio cvijeće kako bi prikrio tragove. Pet godina nakon njenog nestanka, pokrenuo je postupak upisa vlasništva nad stanom koristeći falsifikovani kupoprodajni ugovor.

„Optuženi tvrdi da je žrtva potpisala ugovor, ali grafološko vještačenje je pokazalo da nije. Tvrdio je i da nije znao da se tijelo nalazi u bunaru na njegovom imanju, ali ga demantuju snimci telefonskih razgovora u kojima najavljuje da će policija pronaći tijelo. Koristi ključne riječi jer zna da je tijelo unutra. Zašto zna? Zato što ga je sam zakopao“, rekla je sudija obrazlažući presudu.

Sudija je naglasila da je motiv ubistva bio koristoljublje. Pet godina kasnije, Keleminčić je počinio i drugo krivično djelo — falsifikovanje ugovora — svjestan da žrtva isti nije potpisala, a zatim se na osnovu tog dokumenta upisao kao vlasnik stana.

Prilikom određivanja kazne, kao olakšavajuće okolnosti uzete su u obzir činjenica da nema prethodnih osuda i njegovo zdravstveno stanje. Otežavajuće okolnosti su maksimalan stepen krivice i način izvršenja djela.

„Kada je prijavljen nestanak žrtve, u stanu nije bilo tragova nasilja, što znači da je ubistvo bilo pažljivo i detaljno planirano. Krivično djelo je rezultat razrađenog plana, a sve to samo da bi se domogao imovine komšinice. Brutalnost i okrutnost ogledaju se u činjenici da joj je, osim davljenja, ruke i noge vezao trakom, tijelo zamotao u tepihe, stavio kese na glavu i noge, i sve oblijepio trakom. Surova zločinačka upornost vidi se u svim radnjama — od planiranja, pripreme, prikrivanja, pa do činjenice da je tijelo bacio u bunar i zatrpao šutom. Upornost u skrivanju mjesta zločina tokom 11 godina daje posebnu težinu djelu, tim pre što je često boravio na tom mjestu, organizovao proslave i druženja, dok sin ubijene nije znao gdje mu je majka“, nastavila je sudija.

Odali ga telefonski razgovori

Sudija se zatim osvrnula na odnos optuženog prema žrtvi. Keleminčić je Slavojku Senišin svojim sagovornicima pogrdno nazivao „babom“, očigledno ne mareći za posljedice.

„Odnos optuženog prema krivičnom djelu najjasnije se vidi iz snimljenih telefonskih razgovora. Dok traje iskopavanje tijela bagerima, on sagovornicima najavljuje pronalazak tijela i ležerno razgovara o hrani i neplaćenim računima za mobilni telefon. Nevjerovatna je tolika gramzivost za nekretninom pored sređene materijalne situacije“, zaključila je sudija, dodajući da protek vremena od izvršenja krivičnog djela u ovom slučaju nema nikakav uticaj na visinu kazne.

Prema optužnici zagrebačkog tužilaštva, Keleminčić je od početka septembra do 5. novembra 2011. godine prišao komšinici Slavojki s leđa i zadavio je žicom koju joj je omotao oko vrata. Ruke joj je vezao samoljepljivom trakom iza leđa, tijelo umotao u dva tepiha i bacio ga u bunar na svom imanju u Prečnom. Bunar je zatrpao građevinskim otpadom, a površinsko okno pomjerio kako bi prikrio tragove. Dana 20. decembra 2016. podnio je zahtev za upis promene vlasništva, postavši zvanično vlasnik djela nekretnine pokojne žene na osnovu falsifikovanog kupoprodajnog ugovora. Osim za teško ubistvo, tereti se i za falsifikovanje isprava, a tokom cijelog postupka branio se ćutanjem, negirajući krivicu u svojoj višesatnoj odbrani.

Snimljeni telefonski razgovori, pribavljeni posebnim dokaznim radnjama, nisu išli u prilog Keleminčiću. Nekoliko sati prije hapšenja, u razgovoru sa ocem 21. septembra 2022. u 14:39, rekao je: „Jesi ručao? Ja sam u Prečnom. Kopaju tu s bagerom. Vjerovatno će naći Slavojku. Tako da, evo, oprosti za sve. Ja sam se od nje branio i to ti pričam da znaš.“ Otac mu odgovara da je napravio salatu, da će jesti sir i praziluk, pa ga pita: „Šta, ti si je maknuo?“ — na šta Keleminčić ubrzano potvrđuje: „Da, da, samo nemoj to nikom pričati. Sad kopaju cijelo dvorište. Pojedi praziluk.“

Otac ga dalje pita: „A hoće li je naći?“ — a Keleminčić samouvjereno odgovara: „Vjerovatno hoće. Bila je to samoodbrana. Mogu ti reći samo to, tako da neću doći kući tako brzo.“ Na kraju ga moli da pozdravi sina i da mu svi oproste, dok otac skreće s teme i kaže da neće ništa govoriti preko telefona.

Ubrzo zatim, Keleminčić ponovo zove očev fiksni telefon i kaže: „Ali nisam ti ja ništa rekao, tako da ti nemaš pojma ni o čemu.“

Dok je posmatrao intenzivno kopanje bagera u dvorištu, policijsku opsadu i kako se obruč oko njega sve više steže, Keleminčić — penzionisani skiper i vlasnik fotografske radnje — odlučuje da pozove sina. Razgovor je trajao nešto više od tri minuta. Na početku mu govori da je u Prečnom i da „kopaju tu bunar, valjda su sve ljude ispitivali pa je možda neko nešto rekao jer me zezaju da je baba u bunaru“.

„Pa to sam im ja rekao jer su me pitali za bunar“, odgovara sin, objašnjavajući da je to bila neka šala u kafani, jer on ne zna šta se zapravo dogodilo. Dodaje da, ako je njegov otac to učinio, onda je to bilo vrlo profesionalno. Sin dalje kaže da nikada nije primijetio ništa sumnjivo kod oca, na šta mu Keleminčić odgovara: „Ali oni će je naći. Znaš, ona je mene napala nožem.“

„Da?“, pita sin, a otac potvrđuje: „Da, da. I advokati su mi savjetovali da se branim ćutanjem. Zvao sam ti dedu i objasnio mu. I sad, šta bude — bude.“

„Znači, uradio si to?“, sin ga direktno pita, a otac ponavlja: „Da, kažem ti, šta će biti — biće. Bilo je ili ona ili ja.“

Sin, svjestan ozbiljnosti situacije, kaže: „Znači, završićeš u zatvoru do kraja života“, na šta mu otac odgovara: „Neću, neću.“ Sin mu tada, drhtećim glasom, prigovara zbog onoga što je učinio.

Keleminčić, u revijalno-paničnom tonu, pokušava da uvjeri i sina i sebe da je ubistvo bilo u samoodbrani, da nije želio da se tako završi, da se sve dogodilo sticajem okolnosti, i na kraju ga podsjeća da mu „ništa nije rekao“.

Oko dvadeset minuta nakon poziva ocu, sin odlučuje da pozove oca ponovo. Keleminčić ga odmah tješi: „Nemoj da se sekiraš, bio je to nesrećan slučaj.“

„A šta da kažem mami?“, pita sin, a otac mu predlaže da joj kaže da ga je komšinica napala, da se on branio i da je sve bio nesrećan slučaj.

„Jesi li siguran da će je naći?“, pita dalje sin, a otac odgovara: „Pa, kopaju kraj bunara.“ Sin sa nevjericom i grčem u glasu kaže: „Ne mogu da vjerujem da si to uradio“, a otac ga tješi: „Nemoj sad da se žalostiš, sve će biti u redu.“ Razmišljajući o budućnosti i posljedicama, sin zaključuje: „Pa uzeće nam stanove, sve će nam uzeti.“

Posljednji značajan snimljeni poziv bio je opet sa sinom, dva i po sata kasnije. Uplakani sin pita oca da li planira da se preda. Otac mu odgovara da je u kolima sa ljudima. Sin ga moli da se preda jer ne može da krije ono što je učinio, da to mora da kaže, da ne može da čuva tu tajnu jedanaest godina. Keleminčić pokušava da ga smiri protupitanjem: „Zašto sad praviš cirkus?“ — i pozdravlja ga, prekidajući vezu.

Jer već je bio u pratnji policije. To su bile posljednje minute Damira Keleminčića na slobodi. Od tada, pa sve do 21. septembra, nalazio se u ćeliji zatvora u Remetincu — u koju se vratio nakon današnje presude.

Uz nalog za pretres, na Keleminčićevo imanje u Prečnom 21. septembra 2022. godine stigla je velika grupa policajaca. Ogradili su dvorište, a bager Ministarstva odbrane (MORH) pod budnim okom zamenika županijskog državnog tužioca počeo je da prevrće zemlju i kopa sve dublje.

Prvo su pronađeni ostaci starog bunara koji je Keleminčić premjestio, a zatim podigao novi — sa novim oknom — deset metara dalje. Istražitelji su se sve više približavali tajni koju je Keleminčić skrivao punih jedanaest godina, otkako je komšinica Slavojka, s kojom je bio u lošim odnosima i svađi, iznenada nestala iz stana na zagrebačkoj Trešnjevci. S vremenom, Keleminčić se domogao njenog stana, za koji je, prema tvrdnjama tužilaštva, falsifikovao kupoprodajni ugovor i upisao se u zemljišne knjige.

(Jutarnji.hr)