Tada se, pored ordinacija, laboratorija i bolnica, mnogi okreću i onome što su naučili od roditelja, baka i djedova – biljkama, čajevima, melemima, hidžami, holističkim tretmanima, kostolomcima, pa čak i starim ritualima koji se prenose s koljena na koljeno.

Savremena medicina danas može da uradi ono što je generacijama prije nas bilo nezamislivo. Dijagnostika je napredovala, liječenje brojnih bolesti postalo je efikasnije, a znanje o ljudskom organizmu veće je nego ikada. Ipak, paralelno sa tim napretkom, i dalje postoje ljudi koji osjećaju da im je potrebno nešto više - više razgovora, više pažnje, drugačiji pristup, osjećaj da ih neko sagledava kao cjelinu, a ne samo kroz nalaz i dijagnozu.

Upravo tu nastaje prostor za tradicionalne i alternativne načine liječenja.

Neko će otići kod travarke jer je znanje o biljkama naslijedio od bake. Drugi će nakon povrede potražiti čovjeka koji „namješta“ zglobove. Neko će vjerovati u ritual kojim se skidaju bradavice, neko će otići na hidžamu, a neko će u holističkom pristupu pronaći ono što mu, kako kažu, nedostaje u klasičnom sistemu liječenja.

I dok će medicina s razlogom tražiti dokaze, ljudi će često govoriti iz vlastitog iskustva, kao što smo i mi čuli od sagovornika: „Meni je pomoglo.“

U toj rečenici možda i jeste najveća dilema cijele priče.

Znanje koje se prenosi s koljena na koljeno

U Drvaru baka Ljubica svoje znanje o biljkama nije naučila iz knjiga. Naučila ga je od svoje babe.

„Ja sam ovo znanje ponijela od svoje babe, ona od svoje, tako se to kod nas prenosilo s koljena na koljeno, s ruke na ruku. Nije to bilo u knjigama napisano, nego se učilo dok se bere, dok se suši, dok se kuva“, priča Ljubica.

Sjeća se savjeta koje je dobijala još kao djevojčica - kada se koja biljka bere, kada se suši, šta se koristi i za šta. Za nju biljka nije samo sastojak koji se ubaci u čaj, već dio tradicije i znanja koje ima svoju priču.

Prisjeća se i unuka koji je kao mali svake zime imao problema sa prehladama. Kuvanjem čaja od majčine dušice, bijelog sljeza i lipe, uz malo meda, pokušavala mu je pomoći. Za stomačne tegobe koristila je kamilicu i nanu, dok za rane i posjekotine pravi melem od kantariona namočenog u ulju i pčelinjeg voska.

Ljubica govori o biljkama kao samom daru od Boga.

„Travka nam je data da nas liječi, ona čak i pomaže tijelu da se sjeti kako samo sebe liječiti. To mi je baba uvijek govorila - trava je čudesna“, priča za Aloonline Ljubica.

Ljubica kaže da nikada nije tjerala ljude da ne idu ljekaru. Njeno znanje, kaže, nije njeno vlasništvo. Ona ga je samo sačuvala i želi da ga prenese dalje.

Kortikosteroide zamijenila melemima

Milica iz Banjaluke godinama se borila sa ekcemima. Sjeća se djetinjstva, noći u kojima je nesvjesno češala kožu i roditelja koji su joj stavljali rukavice kako se ne bi povrijedila. Godinama je koristila različite kreme i masti. Prema njenom iskustvu, poboljšanja su dolazila, ali su se problemi vraćali.

"Doktori su davali sve od sebe, imala sam izuzetno posvećenu doktorku. Međutim, šta god smo problame nije pomagalo. Poboljša se malo, vrati se gore. Kortikosteroidi su poboljšali kožu, ali uništili sve ostalo... Više nisam znala šta da radim i riješila sam da izbacim sve vještačko iz upotrebe i da se u potpunosti vratim prirodi. Kako na nivou tijela, tako i na nivou duše", priča nam Milica. 

Totalno je promijenila pristup. Promijenila je ishranu, izbacila prerađenu hranu, šećer i aditive, uvela više povrća i domaćeg hladno cijeđenih ulja, počela piti čajeve od koprive i maslačka, a za kožu koristila meleme.

Kaže da su se promjene odvijale postepeno, ekcemi su postajali rjeđi i blaži, a danas gotovo da više nema probleme kakve je imala ranije.

Kada „ruke znaju“

U Hercegovini deda Momčilo već tri generacije čuva drugačiju vrstu porodičnog znanja. On je kostolomac.

Ovaj posao, kaže, naslijedio je od djeda i oca, a sada polako uvodi i kćerku.

„Ruke moraju da imaju osjećaj, ne smiješ da žuriš, moraš da znaš zglob kao da je tvoj rođeni“, govori joj.

Kroz njegovu kuću, kako kaže, dnevno prođe i po desetak ljudi. Dolaze nakon sportskih povreda, fizičkog rada, bolova u leđima, problema sa ramenom ili kukom.

Momčilo kaže da najprije pažljivo pregleda i opipa mjesto koje boli. Ako posumnja da je kost slomljena, međutim, ne pokušava sam da riješi problem.

„Ako posumnjam da je kost zaista slomljena, ja to ne diram sam, pošaljem čovjeka prvo na snimak, pa se poslije, prema nalazu, dogovorimo šta dalje.“

Za njega je to granica koju ne treba prelaziti.

A ljudi koji mu dolaze, s druge strane, govore o povjerenju koje se godinama gradilo preporukama.

Jedan od njih je Zoran iz Bijeljine. Prije pet-šest godina, dok je istovarao drva iz kamiona, nezgodno je povukao i povrijedio rame. Nije mogao da podigne ruku iznad glave, a bol mu nije dozvoljavao ni da spava na toj strani. Kod kostolomca je otišao po preporuci komšije.

„Opipao je rame, malo ga pomjerio tamo-vamo, osjetio sam neki 'klik' i odmah mi je bilo lakše“, prisjeća se Zoran.

Dobio je i melem, a nekoliko dana kasnije, prema njegovom sjećanju, ruku je mogao gotovo normalno koristiti.

Od tada mu se, kaže, vraća kada „iskrsne“ problem sa ramenom, gležnjem ili leđima. Posebno pamti i savjete koje je dobio o istezanju i prevenciji novih povreda. Za njega je iskustvo bilo dovoljno da se povjerenje učvrsti.

Kada čovjek traži mir, a ne samo lijek

Holistički pristup ima drugačiju polaznu tačku. Doktor Jovan iz Srbije kaže da za njega liječenje nikada nije bilo samo pitanje simptoma i dijagnoza.

„Kada čovjek dođe kod mene, ja ne posmatram samo bolest koju nosi, nego i priču koja stoji iza nje.“

Prisjeća se žene koja je godinama patila od hroničnog umora i nesanice. Prema njegovom svjedočenju, medicinski nalazi bili su uredni, ali se ona osjećala kao da polako gubi sebe.

Kroz rad na disanju, meditaciji i razgovore o unutrašnjem miru, kaže, počela je ponovo da se osjeća bolje.

Drugi slučaj koji pamti jeste mladić koji je kod njega dolazio paralelno sa liječenjem kod onkologa.

Tu holistički pristup, prema njegovim riječima, nije bio zamišljen kao zamjena za terapiju, već kao oslonac - način da se lakše nosi sa strahom i teškim periodom liječenja.

Jovan vjeruje da je čovjek više od svog tijela i da emocije, način disanja i unutrašnja stabilnost mogu biti važan dio čovjekovog doživljaja bolesti. Ali insistira na tome da ljudi ne napuštaju svoje ljekare.

Sličan pristup opisuju i doktori u jednom holističkom centru. Kažu da im dolaze ljudi koji su često već pokušali „uobičajene puteve“ i osjećaju da im nešto nedostaje.

U centru rade sa uređajima za koje tvrde da mjere bioelektrične i energetske parametre organizma, a na osnovu toga procjenjuju gdje je tijelo pod najvećim opterećenjem.

Njihovi pacijenti, prema riječima zaposlenih, najčešće govore o osjećaju rasterećenja, boljem snu i lakšem podnošenju svakodnevnog stresa.

„Samo znam šta sam doživjela“

Dejana Č. iz Srpca prošla je kroz liječenje teške bolesti i nakon izlaska iz bolnice osjećala je, kako kaže, da je možda došao kraj puta.

Onda je otišla kod holističara.

Istovremeno je nastavila medicinsku terapiju, a kroz holistički rad radila je i regresiju - proces koji opisuje kao vraćanje u ranija iskustva i suočavanje sa onim što je nosila duboko u sebi.

„Sama regresija bila je veoma stresna, ali očigledno potrebna. Kroz taj proces sam se, prvi put poslije dugo vremena, osjetila mirno. Nestao je taj neprestani strah koji me je grizao iznutra, i osjetila sam snagu da nastavim, da se borim, da vjerujem da ima puta dalje. To iskustvo se ne može prepričati, to se mora doživjeti. Mnogi u mojoj oklini ne shvataju šta sam prošla, ali im je drago da sam ozdravila“, ispričala je za naš portal Dejana. 

Posebno joj je ostao u sjećanju razgovor sa onkologom kojem je ispričala kroz šta je prolazila. On je, prema njenim riječima, pokazao interesovanje i tražio kontakt holističara.

„Ovo je moja priča, i ne govorim nikome šta treba da radi niti da odustane od svoje terapije, naprotiv. Ja samo znam šta sam prošla i šta je bio ključ mog ozdravljenje“, zaključila je sagovornica. 

Ritualna medicina

Neke priče, međutim, izlaze daleko izvan onoga što danas nazivamo holističkim pristupom. Žena iz jedne porodice u kojoj se generacijama prenosi vještina liječenja "odbrojavanjem" kaže da se neke stvari ne uče iz knjige. Prenose se šapatom.

Jedan od običaja kojima se bavi jeste "skidanje" ujeda zmije. 

"Najčešće ljudi zovu iz okolnih sela za krave, ali dosta sam i ljudima pomogla. Jednom su me zvali iz bolnice kada su im rekli da seruma nema. To je bio najzanimljiviji slučaj. Za koga god su me pozvali ostao je živ. E sad, je l' do mene je l' do Boga, doktora... Bitno da je živa glava", kroz osmijeh govori naša sagovornica. 

Drugi ritual odnosi se na bradavice i ječmenjake. Tada, kako kaže, čeka određeni period, koristi posebnu vodu i izgovaraju riječi koje se prenose generacijama i koje ako jednog dana preda nekom drugom ona automatski zaboravlja. 

Svoje iskutvo o ovoj vrsti liječenja sa nama je podijelila Milka iz Teslića.

Njen sin je kao dječak imao veliki broj bradavica na rukama. Nakon različitih pokušaja, porodica je po preporuci otišla kod čovjeka za kojeg su čuli da zna da ih „skine“.

Uslijedio je ritual sa vodom i tihim izgovaranjem riječi. Nekoliko sedmica kasnije, prema Milkinom sjećanju, bradavice su nestale.

„Ne umijem da objasnim kako je to moguće, ali znam šta smo doživjeli“, kazala je Milka.

Hidžama 

Hidžama je još jedna praksa kojoj ljudi i danas pribjegavaju.

Čovjek koji se njome bavi opisuje je kao tradicionalnu metodu u kojoj se na određene tačke tijela postavljaju čašice koje stvaraju vakuum, dok se kod mokre hidžame prije toga prave sitni urezi na koži.

Ljudi mu, kaže, najčešće dolaze zbog bolova u leđima i ramenima, osjećaja umora i napetosti ili jednostavno želje da se „rasterete“.

Oni koji dolaze, prema njegovim riječima, poslije tretmana najčešće govore o osjećaju opuštenosti, olakšanju u mišićima i boljem snu.

"Na hidžamu idem svakih šest mjeseci do godinu dana u zavisnosti kako se dogovorim sa doktorom. Na početku sam bila skeptična, ali sada sam kao 'ovisnik' koji ako ne odradi tretman na vrijeme počne da krizira", kroz smijeh govori klijentkinja našeg sagovornika.

Naglašava da je doktor nakon hidžame znao da je uputi da odradi nalaze krvi za potencijalne probleme koje je uočio u toku izvođenja ovog zahvata i uvijek se sve ispostavilo kao tačno. 

Gdje je granica?

Sve ove priče imaju nešto zajedničko. Gotovo niko od sagovornika koji se bave alternativnim metodama nije želio da nam kaže da ljudi treba da napuste svoje ljekare. Čak i oni čije se metode zasnivaju na tradiciji, ritualima ili konceptima koji nisu dio standardne medicine, često insistiraju da njihova praksa bude dodatak.

Ali upravo riječ „dodatak“ predstavlja ključ cijele priče. Jer dodatak i zamjena nisu isto. A kada je riječ o ozbiljnoj bolesti, ta razlika može biti presudna.

Iz Doma zdravlja Banjaluka za našu temu upozoravaju da je korištenje alternativnih metoda često.

Mnogi pacijenti, navode, koriste biljne preparate, dodatke ishrani ili različite tradicionalne metode, a nerijetko o tome ne obavijeste svog doktora.

Zbog toga, kako ističu, medicina zasnovana na dokazima preporučuje otvoren i nenametljiv razgovor.

Cilj nije osuđivanje pacijenta, već procjena da li je određena metoda korisna, bezbjedna ili potencijalno štetna.

Šta medicina smatra „crvenom linijom“?

Ljekar Anastasija Stokanović, specijalista porodične medicine i načelnice Službe porodične medicine čitaoce Aloonline portala upozorava na crvenu liniju koja se ne smije preći.

To je svaki trenutak kada alternativna metoda:

  • zamjenjuje terapiju za koju postoji dokaz da spašava život ili smanjuje rizik od komplikacija;

  • odlaže postavljanje dijagnoze ili početak liječenja;

  • dovodi do prekida propisane terapije;

  • može izazvati ozbiljne neželjene efekte ili interakcije s lijekovima.“

Posebno upozorava na maligne bolesti, akutni infarkt miokarda, moždani udar, sepsu, bakterijske infekcije koje zahtijevaju antibiotike, dijabetes tipa 1, teške astmatične napade i druga hitna stanja.

U takvim situacijama odlaganje dokazano efikasnog liječenja može značajno pogoršati prognozu.

Drugim riječima, problem nije nužno u tome što neko pije čaj, koristi određenu tradicionalnu metodu ili traži dodatnu psihološku podršku. Problem nastaje kada zbog toga ne ode ljekaru, prekine terapiju ili izgubi dragocjeno vrijeme.

„Prirodno“ ne znači automatski bezbjedno

Jedna od najrasprostranjenijih pretpostavki jeste da nešto što dolazi iz prirode ne može ozbiljno naštetiti.

Stručnjaci iz Doma zdravlja Banjaluka upozoravaju da to nije tačno.

„Može biti vrlo opasno. 'Prirodno' ne znači automatski i 'bezbjedno'. Brojni biljni preparati mogu mijenjati djelovanje lijekova“, kazali su iz ove zdravstvene ustanove.

Zbog toga, ističu, svaki dodatak ishrani ili biljni preparat treba prijaviti izabranom doktoru ili farmaceutu. To je posebno važno kod ljudi koji već koriste više lijekova.

Činjenica da je neki preparat biljnog porijekla ne znači da ne može imati farmakološko dejstvo, neželjene efekte ili interakciju sa drugim lijekovima. I Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da interakcije između biljnih i konvencionalnih lijekova mogu uticati na djelovanje terapije i izazvati neželjene posljedice, zbog čega je komunikacija između pacijenta i zdravstvenog radnika važna.

Šta medicina prihvata kao koristan dodatak?

Ono što je posebno važno jeste da zvanična medicina ne odbacuje automatski sve što nije tableta ili recept. Naprotiv.

Iz Doma zdravlja Banjaluka navode da korisni dodaci liječenju mogu biti psihološka podrška i psihoterapija kod brojnih hroničnih bolesti, fizička aktivnost prilagođena zdravstvenom stanju, kvalitetna ishrana i prestanak pušenja.

Pojedini biljni preparati mogu imati svoje jasno definisane indikacije, ali samo tamo gdje postoje odgovarajući dokazi.

Svjetska zdravstvena organizacija takođe pravi razliku između tradicionalne i komplementarne medicine kao širokog područja praksi i onoga što je dokazano djelotvorno i bezbjedno. Njena aktuelna strategija za period 2025–2034. naglašava upravo potrebu da se tradicionalne i komplementarne metode proučavaju, regulišu i integrišu na način zasnovan na dokazima, kvalitetu i sigurnosti.

Dakle, pitanje nije samo: „Da li je nešto tradicionalno?“

Pitanje je: „Da li znamo da je bezbjedno, za šta je djelotvorno i kako se ponaša u kombinaciji sa onim što pacijent već koristi?“

A šta je sa narodnim receptima?

Na ovim prostorima postoje gotovo nebrojeni savjeti koji su se prenosili generacijama: Obloge od rakije za temperaturu. Krompir na tabane. Čaj za „izvlačenje“ bolesti. Čašica rakije ujutro za cirkulaciju. Bijeli luk za pritisak i „imunitet“.

Neki od ovih običaja predstavljaju dio kulture i porodične tradicije. Ali kada se počnu koristiti kao terapija za ozbiljno stanje, nastaje problem.

Iz Doma zdravlja Banjaluka navode da za većinu ovih metoda ne postoje kvalitetni naučni dokazi o terapijskom efektu.

Obloge od rakije ne liječe uzrok povišene temperature, a kod male djece postoji i rizik od apsorpcije alkohola kroz kožu ili udisanja isparenja.

Krompir na tabanima nema dokazano dejstvo na snižavanje temperature.

A biljni čaj ne može zamijeniti hitno liječenje ozbiljnih stanja kao što su upala pluća, sepsa ili infarkt.

Najveća opasnost, međutim, često nije sama metoda.

Najveća opasnost je vrijeme koje se izgubi.

Kada je riječ o alkoholu, odgovor medicine je posebno jasan.

Savremene smjernice, prema Domu zdravlja Banjaluka, ne preporučuju alkohol kao sredstvo za očuvanje zdravlja ili prevenciju kardiovaskularnih bolesti. Ni bijeli luk nije čarobni lijek. Može imati određene biološke efekte i neka istraživanja pokazuju skroman uticaj na krvni pritisak ili masnoće u krvi, ali to nije dovoljno da bi zamijenio terapiju koja je propisana pacijentu.

Zato tradicionalni običaj može ostati dio ishrane ili kulture, ali ne treba da postane zamjena za liječenje.

Ono što doktor mora da zna

Možda je najjednostavniji savjet iz cijele priče ujedno i najvažniji: Recite doktoru šta koristite. Ne samo lijekove. I vitamine. I suplemente. I čajeve. I biljne preparate. I hidžamu. I druge metode.

„Najvažnije je da pacijent otvoreno kaže koje lijekove koristi, koje vitamine, suplemente i biljne preparate uzima, kao i koje alternativne metode primjenjuje ili planira da primjenjuje“, navode iz Doma zdravlja Banjaluka.

Takva informacija ljekaru omogućava da procijeni moguće interakcije i rizike. To nije pitanje toga da li doktor „vjeruje“ u neku metodu. To je pitanje sigurnosti pacijenta.

Između tradicije, nade i dokaza

Kada se sve ove priče stave jedna pored druge, postaje jasno da alternativni načini liječenja nisu samo priča o travama, čašicama, melemima ili starim ritualima. To je priča o ljudskoj potrebi da pronađemo odgovor kada nam je teško. Čini se da najpošteniji odgovor na pitanje zašto ljudi i dalje posežu za alternativnim načinima liječenja jeste da čovjek ne traži uvijek samo lijek. Ponekad traži nadu. Ponekad razgovor. Ponekad osjećaj da ga neko sluša. Ponekad želi da uradi još nešto za sebe kada ima osjećaj da je iscrpio sve mogućnosti. Ponekad je u pitanju porodična tradicija kojoj vjeruje čitavog života. A ponekad je jednostavno riječ o iskustvu koje mu je, iz njegovog ugla, donijelo olakšanje.

Ali između toga da nešto čovjeku prija i tvrdnje da nešto liječi ozbiljnu bolest postoji ogromna razlika. Međutim, možda je upravo tu mjesto na kojem se trebaju susresti ova dva svijeta koji se često predstavljaju kao suprotstavljeni.

Jedan čuva iskustvo predaka. Drugi traži dokaz. Jedan govori o onome što je neko doživio. Drugi pita kako znamo da je upravo ta metoda izazvala promjenu. Jedan čovjeku daje osjećaj da nije sam u svojoj bolesti. Drugi mu daje dijagnozu, terapiju i mogućnost da se bolest liječi metodama čija je djelotvornost provjerena u laboratorijama širom svijeta.

Prava granica, čini se, nije između „prirodnog“ i „medicinskog“. Ona je između onoga što može biti bezbjedna dopuna i onoga što zbog lažne nade može postati opasna zamjena.

Jer kada je zdravlje u pitanju, čovjek ima pravo da traži mir, podršku i sve ono što mu pomaže da lakše prođe kroz bolest. Ali ima i pravo da zna gdje prestaje iskustvo, a gdje počinje dokaz.

I možda upravo u toj ravnoteži leži odgovor na pitanje s kojim smo i počeli ovu priču, šta je to što našem tijelu zaista treba?

Kada je bolest ozbiljna, ono što ne smije biti izgubljeno jeste vrijeme potrebno za pravu dijagnozu i dokazano liječenje.

Jer nada može biti važan dio oporavka, ali nada nikada ne bi trebalo da bude razlog da čovjek ostane bez pomoći koja mu može spasiti život.