Po odsluženju vojske u Sarajevu, gdje je upoznao svoju životnu saputnicu Vahidu, Marko se kao vješt ugostitelj skućio u Zrenjaninu. I imao je ekstra posao, bio je poslovođa ugledne državne kafane.

„Posao je cvjetao. Ja i moja Vahida smo radili kao mravi, izrodili dvoje djece i skućili se u Zrenjaninu. Ali osjetio sam da dolazi kriza, da državno vlasništvo propada, da dolaze nemilosrdni tajkuni, pa smo se spakovali i otišli u Crnu Goru. Na primorje“, priča Marko.

Zaustavio se u okolini Herceg Novog i Igala. Napravio je kuću i ubrzo je prodao bogatim Rusima. I tako redom, napravi je, proda i kreće u novu izgradnju.

„Čim bi napravio kuću, bogati Rusi bi je „namirisali“ i kupili. I mene i moju Vahidu je služilo zdravlje, imali smo volju, jednostavno išlo je. Sada živimo u toj devetoj po redu kući, u Igalu, bavimo se po malo turizmom. Ali i nju bih prodao i išao dalje“ planira Marko, iako je u osmoj deceniji života.

Marko Radaković sa velikom pažnjom prati događaje u Srbiji i Republici Srpskoj. Kozarska Dubica mu je, kako kaže neprestano u srcu i mislima.

„Kako su vrijedni moji Rakovčani, ali i ostali Kozarčani. Na Kozari žive ponosni i hrabri ljudi, koji iznad svega cijene poštenje. Uvijek sa ponosom ističem svoje korijene. U srcu nosim i Zrenjanin u kome sam postao čovjek, zaradio svoje prve plate i napravio prvu kuću“, zaključuje na kraju Marko Radaković.

Markova preokupacija danas su unučići. Ponekad se malom barkom otisne ka poluostrvu Luštica i ribarskom selu Rose, jer, priznaje, želi da u povratku uživa gledajući iz daljine Herceg Novi i Igalo, prelijepe gradove u kojima je jedan Kozarčanin napravio čak osam kuća.

Boško Grgić