Branka je ispričala i da se Bekim nije sviđao samo ženama, nego i muškarcima, pa je tako za dizajnera Džona Galiana početkom 70-ih bio ideal muške lgepote.

- Bekim je imao potrebu da mi se povgeri, makar i u knjizi, a znao je da ću ja sve, kao i uvijek, prihvatiti prijateljski. U šali sam mu govorila da bih se ja na njegovom mjestu ponela još i gore - pričala je Branka za Gloriu.hr., koju je Fehmiu u knjizi opisao kao Amazonku, dok ju je s obale posmatrao u moru sa sinovima Uliksom i Hedonom.

Samurajska smrt Bekima Fehmiua

O načinu na koji je skončao život jednom prilikom je za Nedeljnik ispričala njegova udovica, glumica Branka Petrić.

- Šta je samuraj? On mora da bude hrabar, da poštuje sve kodekse. Često je citirao Seneku, parafraziram: „Vlast nad samim sobom je najveća vlast.“ I dan-danas pomisao na to kako se na to pripremao – da ne bude u našoj spavaćoj sobi, nego u radnoj, da bude pokriven. Otac jedne moje prijateljice je izvršio samoubistvo. Pucao je sebi u glavu raznio je. A Bekim je pucao u sljepoočnicu i jedna žena je rekla da je rana bila kao malina. I pištolj je ostao u ruci. Ispod čaršava, da ne doživim šok.

- To je bila kompletna režija smrti. Taj otoman u njegovoj radnoj sobi je crven, bordo, tako da nisam vidjela krv. Donio je jastuk i sat koji ja sada uvijek nosim i oproštajno pismo. Potpuno zaokružen čin. Čista estetika. Kada smo išli na identifikaciju, Uliks je rekao: „Kako je tata lijep.“ A Hedon je pomogao bolničaru i na leđima nosio svog voljenog tatu.

- Bekim nije htio nigdje da ga stavljaju i svrstavaju. On je pripadao svojoj porodici i našoj porodici. I veoma i istinski je doživljavao ono što je počelo da nam se dešava i ono što mi sada živimo. Jer danas nam djeluje da se sve urušilo. Čemu tačno da vjerujemo? Toliko se na globalnom planu stvorilo nepovjerenje. Vrijeme se iščašilo iz zgloba i kao da se svi pitamo da li je došlo do neke tačke potpunog beznađa, bezidejnosti, bez neke vodilje. Neko je izjavio da je utopija sada glavna ideja. A Bekim je već to osjećao. Za njega je umjetnost bila najuzvišenija kada je osjetio da se svijet urušava, a da ne govorim o našoj situaciji kada se pojavljuju najgore ljudske osobine, on je bio razočaran. Nije ni samo razočaranje već ono: „Svijete, neću te više takvog. Želim neki drugi svijet. Ljepši i plemenitiji. Nosi se.“

Bekim je objavio knjigu uspomena "Blistavo i strašno", koju je napisao još 1985. Drugi dio ove knjige objavljen je posthumno, u jesen 2012. Govorio je srpski, albanski, makedonski, turski, romski, španski, engleski, francuski i italijanski jezik. Po sopstvenoj želji ispraćen je uz zvuke Betovenove "Ode radosti" a njegova supruga i djeca su posuli njegov pepeo po Bistrici, zagazivši zajedno u hladnu vodu. Tako je, niz brzake ove prizrenske rijeke uz koju je odrastao, otišao Bekim Fehmiu, Prizrenac i Beograđanin, Albanac i Jugosloven, a prije svega veliki glumac.

BONUS VIDEO: