Коrin Hofman, uspješna švajcarska preduzetnica, otputovala je u Keniju kako bi uživala sa svojim vjerenikom prije svadbe. Bila je sigurna u svoju budućnost: vjeridba, planiranje vjenčanja, uređeni život. Međutim, ponekad je dovoljan samo jedan pogled da se cijeli svijet preokrene naglavačke.

Tokom svog putovanja, Korin je upoznala ratnika Masaja. Visok, ponosit, kao da je sišao sa stranica drevnih legendi. Taj trenutak bio je sudbonosan. Jedan pogled bio je dovoljan da shvati da više ne može nastaviti da živi kao prije. Ovo nije bila prolazna očaranost – to je bila ljubav na prvi pogled, duboka i neobjašnjiva.

Raskinula je vjeridbu, a da nije ni stigla da se detaljno ispriča s onim ko je iznenada postao njen život. Zbog njega je odlučila da napravi radikalan korak – napustila je svoj život u Švajcarskoj i preselila se u srce Afrike, gdje ju je čekala neizvjesnost.

Odmor koji je promijenio sve

Korina Hofman rođena je u Švajcarskoj u neobičnoj porodici – njena majka bila je Francuskinja, a otac Nijemac. Odrastajući među različitim kulturama, možda je upravo zbog toga razvila želju za samostalnošću i uspjehom. Nakon što je završila univerzitet, odlučila je da ne prati uobičajen put, već da se posveti sopstvenom biznisu, otvarajući radnju za prodaju polovnih vjenčanica. To je bio njen prvi korak u svijet preduzetništva.

Jednog dana, kada je imala 26 godina, odlučila je da ode na predsvadbeno putovanje sa svojim budućim mužem Markom. Izbor je pao na Keniju, a ni ona ni Marko nisu mogli ni da zamisle da će taj odmor promijeniti njihove živote. Par je s uzbuđenjem sišao s trajekta, spreman za nova iskustva, kada je Marko odjednom zastao, pokazujući na jednog od lokalnih muškaraca. S osmijehom je rekao: "Pogledaj, pravi ratnik Masajia!"

Korina se okrenula i odmah osjetila kako se nešto u njoj preokrenulo. Pred njom je stajao čovjek koji je doslovno zračio snagom i sigurnošću. Bio je visok, stasit i nevjerovatno lijep, s pogledom koji je bio istovremeno čvrst i obavijen nekom tajanstvenom privlačnošću. Trenutak je bio kao iz legende, i Korina nije mogla da odoli želji da priđe neznancu.

Muškarac, primijetivši je, uzvratio je pogled sa istim interesovanjem. Nije bio samo lijep – bio je oličenje nečega o čemu Korina nije mogla ni da sanja. "Zovem se Lketinga", predstavio se, a to ime zvučalo je kao muzika. Za Korinu je taj trenutak bio značajan, ispunjen nekom magijom.

Za svojom srećom

Nakon tog neobičnog dana, kada je upoznala Lketingu, Korinine misli neprestano su se vraćale tom tajanstvenom muškarcu. Nije mogla da izbaci njegov lik iz glave. Cijela njena dotadašnja životna rutina svakim danom postajala je sve tuđija.

Povratak u Švajcarsku za nju je bio pravo iskušenje. U njenom srcu postojala je samo jedna misao: "Moram da se vratim." Tako je, nakon kratkog razmišljanja, donijela odlučnu odluku – raskinula je veridbu s Markom, prodala svoju radnju i uputila se u Afriku, u potrazi za onim koga je tek površno upoznala.

I, kao čudo, Lketinga je bio tamo. Kada su se ponovo sreli, Korina je osjetila kako svi njeni strahovi nestaju. Cijeli dan proveli su zajedno – razgovarali, smijali se i dugo gledali jedno drugo. On je bio isti kao u onom trenutku kod trajekta, ali sada je sve bilo stvarno – činilo se da su oboje dugo čekali na ovaj trenutak. Uveče, dok ju je Lketinga ispraćao do hotela, Korina je osjetila da ne može više da ćuti. Skupivši svu hrabrost, poljubila ga je.

Međutim, umjesto da joj uzvrati poljubac, Lketinga se povukao, kao da se opekao. U njegovim očima nije bila samo zbunjenost, već pravi užas. Korina je ostala zatečena, ne shvatajući šta se dešava.

Kasnije je saznala da kod Masaja postoji strogi običaj: nikada se ne dodiruju licima, čak ni u najintimnijim odnosima. Za njih je poljubac tabu, i sve što je Korina uradila predstavljalo je ozbiljno kršenje pravila.

Te noći Korina je shvatila: želi da bude s Lketingom, uprkos svim kulturnim razlikama. Sljedećeg dana napustila je hotel i preselila se u kolibu Priskile, gdje su je upoznali s tradicijama Masaja. Njihove kolibe su poznate po tome da su pravljene od izmeta. Nakon što je savladala administrativne prepreke, sredila je dokumente i predložila Lketingi da ozvaniče svoju vezu.

Ipak, Lketinga nije bio zadovoljan: Korina je željela da bude njegova jedina žena i nije planirala više od dvoje djece, dok je on maštao da ima osmoro. Ali ljubav čini čuda, i par je na kraju pronašao kompromis. Dvije godine nakon njihovog prvog susreta, Korina je postala supruga Lketinge i uzela njegovo prezime – Leparmorio.

Korina se privikla na brojne neugodnosti, poput toaleta na visini od dva metra, kao i na lokalne običaje koji muškarcima zabranjuju da jedu ono što je dotakla žena. Ali ozbiljne bolesti postale su pravo iskušenje.

Preležala je tešku malariju, smršala na 50 kg pri visini od 180 cm, patila od anemije, a svaki pokušaj da jede završavao se mučninom. Ipak, uprkos svemu, opstala je – kupila je polovan džip kako bi išla u grad po neophodne stvari, jer u njihovom selu nije bilo čak ni toalet papira.

Korina je pronašla mir i sreću, otvarajući svoju malu prodavnicu u Barsaloi. Proizvodi poput čaja, kukuruznog brašna, šećera i svježeg povrća brzo su nestajali s polica, a Masaji su joj neprestano zahvaljivali na tom poklonu. Iako je posla bilo mnogo, nije osjećala umor – pred njom je bila velika radost. Očekivala je dijete, i to joj je davalo snagu.

Međutim, jednog dana, već u devetom mjesecu trudnoće, osjećala se strašno loše. Iznenada ju je obuzela slabost i izgubila je svijest. Lketinga je, u panici, pohitao da je odveze u bolnicu. Ljekari su odmah započeli liječenje, a Korina je dobila transfuziju krvi. Sve je bilo na ivici, ali uspjela je da prebrodi krizu. U bolnici, u trenutku kada se činilo da je njen život visio o koncu, na svijet je došla njihova ćerka – Napirai. Djevojčica je bila zadivljujuće lijepa, baš kao njen otac.

Ipak, ljubav je umrla

Korina je sve češće primećivala da se Lketinga mijenja. Njegov pogled postajao je mračan, a riječi sve sumnjičavije. Ljubomora ga je izjedala iznutra. Svaki muškarac koji bi prošao pored njih u njegovim očima pretvarao se u potencijalnog rivala.

U početku je pokušavala da se pravda, da mu dokazuje svoju vjernost i uvjerava ga u iskrenost svoje ljubavi. Ali ti pokušaji bili su uzaludni. Brižan i nežan muž nestao je, ustupivši mjesto čovjeku kog više nije prepoznavala.

Jedne noći, Lketinga je upao u njihovu kolibu. Lice mu je bilo iskrivljeno od bijesa, a njegove riječi sekle su poput noža. Zahtijevao je da mu prizna s kim ga je prevarila i tvrdio da Napirai ne može biti njegova ćerka. Taj trenutak bio je prekretnica za Korinu. Shvatila je da je njihova ljubav, nekada toliko snažna, iščezla, ostavljajući za sobom samo bol.

Ali odlazak iz Kenije značio bi gubitak Napirai. Prema zakonima Masaja, dijete pripada ocu, i Korina nije mogla da podnese pomisao da ostavi ćerku. Zato je odlučila da postupi lukavo. Pod izgovorom da želi da upozna baku u Švajcarskoj, ubijedila je Lketingu da dozvoli njihov odlazak. Uprkos sumnjama, on je pristao.

Korina je odletjela, držeći Napirai u naručju, osjećajući kako se strah i olakšanje bore u njoj. Iz Švajcarske je poslala pismo Lketingi. To je bilo njeno konačno oproštajno zbogom muškarcu kog je nekada voljela, ali koji više nije bio dio njenog života.

Godinama kasnije, Korina Hofman je napisala knjigu "Bijela Masajka", u kojoj je iskreno opisala svoj život s Lketingom. Knjiga je postala bestseler, prevedena na 30 jezika i ekranizovana 2005. godine. Nakon razlaza, odgajila je ćerku, putovala i napisala još tri knjige o Africi. Korina je naučila da ceni jednostavne radosti, poput tople vode i frižidera, koje su joj dugo bile nedostupne.

Danas živi u kantonu Tićino, na jugu Švajcarske, sa svojim drugim mužem, uživajući u životu i putovanjima. Napirai, njena ćerka, takođe živi u Švajcarskoj. Zajedno su posetile Keniju, gdje je Napirai srela svog oca. Lketinga je u međuvremenu osnovao novu porodicu i ima najmanje petoro djece, piše portal "Dzen".