Novinarka iz Bugarske Stela Radeva odlučila je da ispriča svoju ličnu priču o ocu koji je napustio nju i njenu majku kada je imala svega 16 godina. Za britanski „Dejli mejl“, u redakciji u kojoj danas radi, napisala je ispovijest o potrazi za istinom, vjeri, roditeljstvu i pitanju koje je godinama proganjalo: da li Bog može da vrijedi više od porodice. Njenu priču prenosimo u cjelosti.

I dalje se sjećam dana kada je moj otac ušao u kuću obučen od glave do pete u crno. Crna košulja, crne pantalone, crne cipele. Izgledao je kao sveštenik.

Imala sam 16 godina. Stao je na vrata, uputio poluosmijeh i rekao da je konačno pronašao svoj poziv. „Boga“, rekao je.

Nasmejala sam se. Nisam mogla da se suzdržim. Da ste ga poznavali, razumjeli biste moju reakciju. Uvijek je jurio za nečim novim, novom idejom, novim poslom, i sve je djelovalo kao još jedan njegov hir.

Moja majka se nije ni trgnula. Samo ga je pogledala, a zatim se okrenula ka gomili neplaćenih računa na kuhinjskom stolu. U to vrijeme radila je dva posla i jedva nas je održavala, a njihov razvod je već bio u toku.

Nije bilo pravog oproštaja. Jednostavno je nestao. Prestao je da odgovara na poruke i ignorisao moje pozive. Poslije nekoliko mjeseci shvatila sam da se neće vratiti.

U našem malom bugarskom selu, gdje se tračevi šire brže od požara, počela sam da čujem okrutne priče koje se nisu uklapale u sliku „božijeg čovjeka“.

Govorio je ljudima da sam „preskupa“, da stalno tražim novac, da sam teret. Moj otac, koji je postao „sveti čovjek“, pričao je komšijama da se ne isplati platiti školovanje sopstvenoj kćerki, ni časove engleskog koje sam molila kako bih mogla da studiram u inostranstvu, čak ni haljinu za maturu.

Ipak, preselila sam se u Škotsku. Završila sam dva mastera. Preživjela sam smrt majke, koja je umrla od moždane aneurizme. Padala sam, lomila se, ustajala. Izgradila sam karijeru na koju sam ponosna. Postala sam žena kakvu je moja majka željela da budem.

Ali jedno pitanje me nikada nije napustilo: kakav je to život vrijedan ostavljanja djeteta?

Možda je zato bilo neizbježno da me radoznalost odvede do vrata Kuće svete Monike u Klapamu, koju vode avgustinske časne sestre. Pitala sam ih da li bih mogla da provedem nekoliko dana sa njima, kako bih makar na trenutak razumjela privlačnost vjerskog života.

Tako sam se našla sa tri sestre koje su, iako iz različitih dijelova svijeta, donijele istu odluku: da služe Bogu potpuno i slobodno.

Njihov dan počinje u 6.45 časova molitvom, meditacijom i misom. Zatim slijede svakodnevni poslovi, čišćenje, kuvanje, sve u tišini. Ponovo se okupljaju u 12.30 na ručku i u 18.15 na večernjoj molitvi. I ja sam sve to radila sa njima.

Sestre sebe opisuju kao jednu porodicu, jednu zajednicu. Nemaju lične račune, samo jedan zajednički. „Ono što imam pripada svima“, rekla mi je jedna od njih. „Ne posjedujemo ništa.“

Razgovarala sam sa sestrom Marisom, ženom u šezdesetim godinama, porijeklom sa Malte. Njena odluka je uslijedila nakon teške saobraćajne nesreće u mladosti. Sa 17 godina ušla je u novicijat, osam godina kasnije položila zavjete.

„Imala sam dečka, izlazila, imala život. Ali ovaj put sam izabrala slobodno i biram ga svakog dana“, rekla mi je.

Sestra Margaret, s druge strane, u manastir je ušla tek 2021. godine. Njen poziv nije bio iznenadan, već prisutan cijelog života. Studirala je medicinu, razmišljala o braku, ali se na kraju vratila onome što je osjećala kao svoj put.

Slušajući njih, shvatila sam razliku.

Njihov poziv nije došao na štetu nekog drugog. Moj otac je otišao, a iza sebe ostavio prazninu.

Kada je moja majka umrla, on se nije javio. Nije poslao poruku. Nije pitao kako sam. Tišina je bila potpuna.

Tada sam se zapitala: ko je zaista svet, čovjek bez krvne veze koji vas nikada ne iznevjeri, ili onaj koji bi prošao pored sopstvene kćerke na ulici i pravio se da ne postoji?

Život među časnim sestrama nije mi pomogao da oprostim. Njihov savjet je bio da ne sudim i da oprostim. Ali trauma, strah i osjećaj napuštenosti nisu nešto što se briše savjetom.

Nisam pronašla vjeru u crkvi.

Pronašla sam nešto bolje.

Jasnoću.

I možda je, za sada, to sasvim dovoljno, piše Stil.