Vera Ivanovna iz malog grada Krasnokamenska u Zabaikalskom kraju živjela je mirnim životom, dok se njena svakodnevnica nije pretvorila u neobičnu priču o lažnim nadama i dugogodišnjoj prevari.

Više od dvadeset godina održavala je prepisku sa sinom Arkadijem Mustjukovim, uvjerena da je on živ i da se skriva od opasnih ljudi. Ispostavilo se, međutim, da je sve vrijeme dopisivala sa ubicom svog djeteta.

Burne devedesete

Godina 1996. bila je prelomna za tada 29-godišnjeg Arkadija. Nakon povratka iz vojske, mladi i privlačni muškarac nije uspijevao da pronađe stabilan posao. Iako je bio omiljen među ženama, njegov lični život bio je daleko od mirnog. Prije odlaska u vojsku imao je vezu s Inom, koja mu je rodila sina, a po povratku se u njegovom životu pojavila Antonina Loginova — žena osam godina starija od njega, s dvoje djece iz prethodne veze.

Sudbinski događaji uslijedili su 30. septembra, kada je Arkadijeva majka na kapiji pronašla poruku svog sina. U pismu je pisalo da je u nevolji i da mora hitno da nestane. Rukopis je bio njegov, a u haotičnim devedesetim Vera Ivanovna je povjerovala da se njen sin krije kako bi sačuvao život. Od tada je počela neobična prepiska — svakog petog u mjesecu stizala su nova pisma, koja je donosila Antonina.

„Antonina bi ih donosila svakog petog u mjesecu. Pisala bih mu kako sam, stalno sam ga pitala kada će doći. Odgovarao je: ‘Ne mogu da se pojavim u Krasnokamensku. Veliki igrači su mi presjekli dovod vazduha’“, prisjetila se Vera Ivanovna.

Godine obmane i lažnih nada

Komunikacija se odvijala isključivo preko kratkih poruka. Arkadij je navodno tražio novac i hranu, a Vera Ivanovna je, vjerujući da pomaže sinu, slala pakete i davala mu svoju skromnu penziju.

Postojala su i „pravila“ prepiske: zabranjeno joj je bilo da se obraća policiji i morala je uništiti svako pismo nakon čitanja. Arkadij je tvrdio da ga tako štiti od „opasnih ljudi“.

S vremenom su svi prešli na telefone i internet, ali je on uporno odbijao bilo kakav savremen način komunikacije. Kad god bi majka pokušala insistirati na razgovoru, on bi nalazio izgovore. I tako, sve do novembra 2015. godine — kada je tišina postala potpuna.

Poziv koji je promijenio sve

U januaru 2016. Vera Ivanovna je primila poziv s nepoznatog broja. Pomislila je da će čuti glas svog sina, ali je umjesto toga ženski glas izgovorio rečenicu koja joj je zauvijek promijenila život: njen sin je mrtav, a Antonina je odgovorna za njegovo ubistvo.

Istinu joj je otkrila Antoninina prijateljica Jelena, koja više nije mogla da nosi tajnu. Ona je kasnije svjedočila i u istrazi, potvrdivši da joj je Antonina priznala zločin.

„Skoro 20 godina dolazila je kod mene, pila čaj, ručala, lagala me u lice! Čak je dolazila na Arkadijev rođendan i čestitala mi – ‘Srećan rođendan!’ Kad se sada sjetim toga, jeza me hvata“, rekla je potresena Vera Ivanovna.

Istina o zločinu

Po Antonininoj verziji, prvih nekoliko godina zajedničkog života s Arkadijem bilo je mirno. Dobro se slagao s njenom djecom i pomagao porodici, ali se vremenom odao alkoholu. U kući su sve češće izbijale svađe, a Antonina je tvrdila da je trpjela nasilje.
Navodno je Arkadij bio agresivan i prema njenoj kćerki, koja je tada imala samo 13 godina.

U oktobru 1996. sve je kulminiralo. Tog dana, dok djece nije bilo kod kuće, pijani Arkadij je počeo da lupa na vrata. Kad ih je otvorila, napao ju je. U pokušaju da se odbrani, Antonina je zgrabila čekić i više puta ga udarila po glavi. Kasnija obdukcija potvrdila je čak 15 udaraca.

U strahu i panici, sakrila je tijelo u podrum kuće, gdje ga je kasnije i zakopala. Kuća je godinama kasnije srušena, ali su posmrtni ostaci pronađeni upravo na tom mjestu, potvrdivši njeno priznanje.

Zakon i nepravda

Zbog proteka vremena, protiv Antonine nije pokrenut postupak za ubistvo.
Advokat i bivši istražitelj Jevgenij Zobov objasnio je da je zločin počinjen 1996. godine, a prema tadašnjem Krivičnom zakonu RSFSR-a, rok zastare za ubistvo bio je 10 godina (ili 15 za otežane okolnosti). Pošto se Antonina nije skrivala i slučaj je otkriven tek nakon isteka roka, proces više nije mogao biti pokrenut.

Ipak, pravda ju je djelimično stigla — osuđena je za prevaru, jer je godinama uzimala novac i poklone namijenjene Arkadiju. Dobila je kaznu zatvora od oko četiri godine. Nakon odslužene kazne, zajedno s kćerkom preselila se u drugi grad.

„Glavno je da sam odgojila svoju djecu i učinila ih normalnim ljudima. Oni imaju porodice, rade, nisu alkoholičari. Ja sam dobra majka, ali Arkadijeva majka nije“, izjavila je hladnokrvno Antonina, koja je izbjegla kaznu za ubistvo.

Vera Ivanovna preminula je prošle godine. Do samog kraja vjerovala je da će njen sin jednog dana pokucati na vrata. Porodica joj nije imala snage da joj otkrije istinu.
U posljednjim mjesecima života pokušala je provjeriti sumnje — u pismima je spominjala rođake i događaje koje je samo Arkadij mogao znati. Odgovor nikada nije stigao.

Njena priča ostala je simbol slijepe majčinske ljubavi i tragedije koja pokazuje koliko daleko može otići obmana kada se spoje strah, nasilje i povjerenje.

(Stil)