Lidija Guardo, koja sada ima 62 godine, živjela je pod terorom koji je trajao 28 godina, počevši od 1971. godine kada je sa osam godina bila zaključana na tavanu.




Lidija je progovorila o svojoj strašnoj patnji koju je preživjela od očuha, tokom koje je bila pretučena, mučena, silovana i prisiljena da rodi šestoro djece sa njim.

Iako je nekoliko puta izbjegavala kandže Rejmonda Guarda tokom prvih nekoliko godina mučenja, Lidiju su francuske vlasti svaki put vraćale zlostavljaču, uprkos napadima koji su joj ostavljali opekotine po cijelom tijelu nakon što je bila opečena ključalom vodom i hlorovodoničnom kiselinom.

Nakon toga, zlostavljanje se nastavilo do njegove smrti 1999. godine, u selu Kresi-la-Šapel, blizu Pariza.

Njena majka, Lusijen, takođe je zlostavljala Lidiju, koja kaže da je patnja počela kada je bila dijete, kada ju je natjerala da se kupa u vreloj kupki, što je ostavilo opekotine trećeg stepena i primoralo je da izostane iz škole.

Lidija je ispričala svoju priču 2008. godine i u intervjuu za francusku radio stanicu RTL, rekla je da ju je Rejmon Guardo silovao “ujutru, uveče i noću”.

Takođe je rekla da je njena majka, Lusjen Guardo, znala za zlostavljanje i jednostavno bi rekla njenom mužu da “nastavi sa tim”.

Lusjen Guardo je dobila četvorogodišnju uslovnu kaznu zbog toga što nije sprečila zlostavljanje, ali Lidija vjeruje da je svijet uglavnom zažmurio na njeno užasno iskustvo.





Uprkos trudnoćama i povredama socijalne službe nisu reagovale


Lidija je napisala knjigu o svojoj priči sa francuskim novinarom Žan-Mišelom Karadekom, pod nazivom “Ćutanje drugih” rekavši da je tek skupila hrabrost da progovori nakon što je godinu dana ranije izašao na videlo izuzetno sličan slučaj Jozefa Fricla u Austriji.

Friclov slučaj je doveo do toga da njegova kćerka Elizabet bude zatvorena 24 godine, tokom kojih je bila slično zlostavljana i silovana, i rodila je sedmoro njegove djece.

Čak i u tom slučaju, kao i u Lidijinom, komšije, nastavnici i socijalne službe nisu otkrili zlostavljanje niti podigli uzbunu uprkos njenim trudnoćama i povredama.

U svojoj knjizi, Guardo kaže da je željela da se sprijatelji sa Elizabet kako bi mogla da je podrži nakon što je prošla kroz slična traumatična iskustva i preživjela ih.

Međutim, kritikovala je i francuske i međunarodne medije što u to vrijeme nisu izvještavali o njenom slučaju, a pažnja je došla tek nakon slučaja Fric.

Guardo sada živi u malom gradu van Pariza, gdje je odgajila devetoro djece. Nosi dugu odjeću kako bi sakrila ožiljke od kiseline, ali kaže da život uzima dan po dan, piše Miror.

– Živim dan po dan. Ali volim život. Kada se ljudi žale, kažem da je život lijep. Sada se borim. Kada stigne račun, srećna sam. Ovdje sam, postojim – rekla je.