Udovica Pabla Eskobara otkriva nepoznate detalje iz života ozloglašenog narko-bosa. Iskreno govori o njegovim suzama, strahu i poslednjim danima prije smrti.

Istorija pamti one najveće - ljude koji su svojim prisustvom na ovoj planeti pravili promjene i mijenjali svijet nabolje ili nagore. Tako je trag u vremenu ostavio narko-bos Pablo Eskobar koji je jedno vrijeme važio za najopasnijeg čovjeka na svijetu, istovremeno spadajući u sedam najbogatijih ljudi. Svoj status dugovao je nedostatku principa i časti, oštrom umu i sadističkoj hrabrosti. U svojoj rodnoj zemlji, Kolumbiji, podelio je narod na one koji su ga uvažavali i one koji su ga se bojali.

Ali, kako to obično biva, bilo da vjerujete u karmu ili u Boga jer, podsjetimo se, Biblija nam govori da "ko se mača lati, taj od mača umire", zla djela na kraju uvijek dođu na naplatu. Sa okončanom imperijom Eskobara nije okončana i fama oko njegovog imena.

Naime, na meni nejasan način, moderna kultura konstantno eksploatiše i zloupotrebljava njegov identit - ime "Pablo" možemo čuti u raznim rep-numerama, tinejdžeri nose dukseve sa njegovim likom, a često i pišu statuse, veličajući njegov "rad" - najbolji primjer je uzrečica "plata o plomo" (srebro ili olovo, odnosno - plati ili umri).

Teško je razlučiti otkud fascinacija čovjekom odgovornim za smrt toliko nedužnih ljudi, među kojima su djeca i žene, ali u korist ovom fenomenu govori i ispovijest njegove žene - Marije Viktorije Henao.

Žena koja se vjenčala sa Eskobarom kad joj je bilo samo 15 godina, imala je sa njim dvoje djece i bezrezervno ga voljela do kraja života.

Kakav je početak, a kakav kraj, njihove priče?

"29. marta 1976. moja baka nas je odvela u dom biskupa Palmire - Hesusa Antonija Kastra. Naše vjenčanje je održano u šest sati. Moji roditelji, braća i sestre, nisu bili prisutni, a nije bilo nikoga ni iz Pablove porodice. Sreća koju sam osjećala bila je gorko-slatka jer me je obuzeo strah od onoga što će uslijediti - negodovanja porodice i cijelog komšiluka. U jednom trenutku Pablo, koji je djelovao veoma srećan, pogledao me je u oči, nasmiješio se i rekao da sam 'njegova zauvijek'", počinje svoju ispovijest Marija Henao.

Njen bračni život sastojao se od jutarnjih odlazaka u školu i poslijepodnevnih kućanskih obaveza.

"Bila sam oduševljena svojom novom ulogom i voljela sam da perem, kuvam i čistim. Nisam znala čime se moj muž bavio, u početku. Znala sam samo da ima ljubavnice, ali to nije bio razlog da ga ostavim. Nisam ga pratila, proveravala mu telefon ili tražila ruž na košulji. Onaj koji traži - nađe, a ja sam preferirala život u neznanju."

Manje od godinu dana nakon vjenčanja, Marija mu je podarila dijete; vodenjak joj je pukao tokom polaganja testa engleskog sa kog je odbila da izađe dok ne dobije ocjenu.

https://aloonline.ba/vip/foto-kcerka-je-bila-slaba-tacka-najveceg-narko-bosa-u-istoriji/

Dok je Pablo sticao sve više "krvavog" novca, Marija je putovala po svijetu i prisustvovala najprestižnijim modnim revijama u Italiji i Francuskoj. Ali, mješavina bogatsva i moći gurnula ih je u vrtlog koji je onemogućio da predosete nesreću koja im se približavala.

"Kada smo se preselili na čuvenu hacijendu, imanje je postalo Pablov epicentar. Od samog početka, uspio je da vodi neku vrstu dvostrukog života - jedan sa svojom porodicom, a drugi sa svojim ortacima i ljubavnicama. Naravno, pored toga je imao i svoj posao koji je uvijek držao podalje od mene. Da bi se sastao sa ljubavnicama, Pablo je imao hrabrosti da izgradi stan zakamufliran iza štale, veoma blizu glavne kuće; napravio je i nekoliko koliba u udaljenijim krajevima u koje su ljubavnice bježale kada smo mi bili tamo."

Pablove afere su doduše bile kratkog daha, sve do momenta kad je upoznao Vendi Čavariagu Gil - ženu kraj koje je ostao godinama. Međutim, poput Henrija VIII i En Bolen - njihova sudbina je dijelila sličan završetak. Nakon što ju je naterao da abortira, Vendi se otrgla Pablovoj kontroli i postala doušnik, a Pablo ju je kaznio ubistvom.

Zatim su, 1981. godine, svi ispaljeni meci i životi koje je "nosio na duši" došli na naplatu kad je ubijen ministar pravde Rodriga Lara Bonila.

Atentat je označio početak narko-rata koji je dominirao zemljom narednu deceniju. Nakon ovog događaja, Pablova politička karijera je zastala i na kraju je izdat nalog za njegovo hapšenje, pošto je vlada tražila da ga izruče Americi.

Suze za kraj

"Godine 1993. Pablo, naša djeca, djevojka našeg sina Andrea i ja bili smo zbijeni u skrovištu poznatom kao "plava kuća" u El Pobladu. Moj muž i ja smo znali da je došlo vrijeme za oproštaj, naša trenutna situacija je bila neodrživa. Smrt je zurila u nas iza ugla. 'Plava kuća' je trebalo da bude naše posljednje skrovište."

"U subotu, 18. septembra 1993, Pablo je iznenada ustao i zatražio da razgovaramo nasamo. Tada je izustio: "Dušo, vrijeme je da spakuješ sve kofere. Svi ćete živejti pod zaštitom vlade".Od sina Huana Pabla se oprostio srdačnim stiskom ruke i poljupcem u obraz. Kada je krenuo da zagrli kćerku Manuelu, počeo je da plače. Nikada ga ranije nismo vidjeli da plače. Tada sam ga posljednji put vidjela. Živio je još 75 dana", bolno se podsjeća Marija Viktorija Henao.

Retrospekcija i griža savjest

"Sjećam se kako me je jedna žrtva mog muža upitala: 'Kako si mogla da spavaš sa tim čudovištem? Zašto nisi ništa uradila, zašto ga nisi prijavila?'. Odgovor je zato što sam ga voljela i dok mnogi možda smatraju da je taj odgovor neadekvatan - istinit je. Svaki dan, u kasnim osamdesetim i devedesetim, bio je pitanje života ili smrti za sve Kolumbijce - svi smo bili taoci rata mog muža."

"Istina je da mi je često bilo veoma udobno, ali ta udobnost rođena je iz neznanja; vaspitana sam misleći da nemam prava da gledam, razmišljam, odlučujem, biram ili preispitujem. Upoznala sam Pabla kada sam imala samo 12 godina, a on 23. Bio je prva i jedina ljubav mog života. Trpjela sam afere, uvrede, poniženja, laži, usamljenost, racije, prijetnje smrću, terorističke napade, pokušaje otmice moje djece, pa čak i duge periode zatočeništva i izgnanstva. Sve za ljubav. Ali nisam mogla da ga napustim, ne samo zbog ljubavi, već i zbog straha, nemoći i neizvjesnosti šta će biti sa mojom djecom i sa mnom bez njega."

Mariju, sada, grize savjest zbog svojih "zatvorenih očiju" i nedostatka hrabrosti.

"Dvadeset pet godina nakon njegove smrti, počela sam da preispitujem sjećanja ljudi koji su pretrpjeli užase mog muža. Sada osećam ogromnu tugu i sramotu zbog neoprostivog bola koji je Pablo nanio i žalim za mučnim posljedicama koje su njegovi postupci imali po moju djecu i mene", poentirala je Marija Viktorija Haneo, prenosi Mondo.