„Gdje je opet nestalo 30.000 dinara?“ – mrmljala sam u sebi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, listajući račune i bilješke. Igor je kasnio s posla, a ja sam osjećala kako mi srce lupa od nervoze. Nije bio prvi put da nešto nije u redu s našim finansijama, ali ovog puta sam odlučila da ne zatvaram oči.

Kada je konačno stigao kući, umoran i tmuran, više nisam mogla da šutim.

„Možemo li da razgovaramo?“ – pitala sam ga tiho, ali čvrsto.

Pogledao me je iznenađeno, kao da nije očekivao ozbiljan ton. „Naravno, šta se dešava?“

Duboko sam udahnula. „Nedostaje nam novca. Mjesecima. Znam da nisi izgubio posao, znam da nismo imali nikakve vanredne kupovine. Šta se dešava?“

Zastao je na trenutak, a zatim pogledao dole. „Nije ništa važno... samo neki stari dugovi.“

„Kakvi dugovi? Igore, molim te, reci mi istinu!“ – glas mi je drhtao.

Tišina je ispunila sobu. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam željela da plačem pred njim. Konačno je progovorio.

„Jasmina... znaš da ima problema otkako smo se razveli. Izgubila je posao, a djeca su s njom. Trebala joj je pomoć. Nisam htio da ti kažem jer znam da bi te to povrijedilo.“

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Jasmina – njegova bivša žena. Uvijek je bila prisutna u našim životima, ali nikada ovako blizu. „Koliko dugo joj šalješ novac?“

„Pola godine... 30.000 dinara svakog mjeseca. Obećala je da će vratiti čim nađe posao.“

Nisam znala šta me više povrijedilo – činjenica da mi nije rekao ili činjenica da se i dalje osjećao odgovornim za nju. „Zašto mi nisi rekao? Zar misliš da ne bih razumjela?“

„Nisam želio da se osjećaš manje važno... ili kao da si mi druga. Samo... djeca su tamo, a Jasmina nema nikoga osim mene.“

U tom trenutku sam shvatila koliko smo se udaljili. Nije bilo važno što je razlog bio plemenit – povjerenje je bilo narušeno.

Narednih nekoliko dana bilo je tiho u kući. Naša kćerka Mina je osjetila napetost i povukla se u svoju sobu. Moja sestra Tijana je primijetila da nešto nije u redu kada sam joj sve ispričala uz kafu u malom kafiću na Trgu.

„Znaš, Anja“, rekla je tiho, „muškarci često misle da nas štite kada nam ne kažu istinu. Ali u stvarnosti, to nas najviše boli. Moraš da odlučiš da li možeš da mu oprostiš ili ne.“

Noći su mi prolazile u mislima. Sjećala sam se svih zajedničkih trenutaka – ljetovanja, zimovanja, smijeha i suza koje smo dijelili. Ali sada je između nas bila sjena prošlosti koju nisam mogla da ignorišem.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i u tišini večerali, Mina je iznenada progovorila:

„Mama, tata… Zašto ste tužni? Da li nešto nije u redu?“

Pogledali smo se i znala sam da moramo iskreno da razgovaramo – ne samo zbog nas, već i zbog nje.

„Mina“, rekla sam nježno, „ponekad odrasli griješe jer misle da štite one koje vole. Ali najvažnije je da uvijek govorimo jedni drugima istinu.“

Igor je spustio viljušku i pogledao me sa tugom u očima.

„Anja, žao mi je zbog svega. Trebalo je odmah da ti kažem. Znam da sam pogriješio i ne očekujem da mi odmah oprostiš… Ali volim te i želim da ponovo budemo porodica kakva smo nekada bili.“

Osjetila sam kako mi se srce omekšava, ali bol nije nestajao. Znala sam da će trebati vremena da se ponovo izgradi povjerenje.

Tokom narednih nekoliko sedmica, pokušali smo otvoreno da razgovaramo o svemu – o novcu, o Jasmini, o našim strahovima i nesigurnostima. Nije bilo lako. Moji roditelji su bili ogorčeni kada su saznali za sve.

„Anja, ne moraš da spašavaš njegovu bivšu ženu! Tvoja porodica treba da bude na prvom mjestu!“ – vikala je mama dok smo sjedile u dnevnoj sobi.

Ali znala sam da život nije crno-bijel. Jasmina je bila majka njegove djece iz prvog braka i nije imala nikoga osim njega.

Jednog dana Jasmina me je pozvala.

„Anja, znam da znaš o novcu... Želim da ti se zahvalim što si bila razumljiva. Nisam željela da pravim probleme među vama. Samo... bila sam očajna.“ Glas joj je drhtao.

Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam bijes i saosjećanje u isto vrijeme.

„Jasmina, nadam se da ćeš uskoro stati na noge... Ali molim te, nemoj tražiti pomoć od Igora a da ja ne znam. Moramo biti iskreni jedno prema drugom – zbog djece, zbog svih nas.“

Taj razgovor mi je donio mir koji mi je dugo nedostajao.

Danas još uvijek učimo kako da ponovo vjerujemo jedno drugom. Nije lako zaboraviti izdaju, ali pokušavam da gledam unaprijed – zbog sebe, zbog Mine i zbog naše porodice.

Ponekad se pitam: da li je moguće ponovo izgraditi povjerenje kada je jednom narušeno? Može li ljubav preživjeti sjene prošlosti ili će nas zauvijek obilježiti?

(Stil)