Bila je sama, bez porodice, bez doma i bez prava da odlučuje o sopstvenom djetetu. Sve što je imala tada bilo je njegovo malo tijelo u njenom naručju i tišina koja je ubrzo zamenjena rečenicom koja joj je uništila život:

- On više nije tvoj.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, hiljade samohranih žena u Irskoj bile su smještene u takozvane domove za majke i djecu. Ti domovi, pod kontrolom vjerskih organizacija, bili su mjesta sramote za one koje su zatrudnile van braka. Iza zatvorenih vrata događalo se ono o čemu se decenijama ćutalo - prisilna odricanja od djece, zlostavljanje i oduzimanje svakog dostojanstva.

Marija se sjeća dječje sobe sa redovima krevetića i mirisa mlijeka koji se miješao sa suzama. Radnici su joj govorili da zaboravi. Da nema pravo da voli. Bila je šesta nedelja nakon porođaja kada je potpisala papire koji su zauvijek razdvojili nju i njenog sina Pola.

"Samo sam plakala"

- Socijalni radnici su mi doveli Pola da ga vidim posljednji put. Samo sam plakala. Danas osjećam bijes, jer znam da su me ubijedili da nemam izbora, rekla je Marija.

Odrasla je u hraniteljskoj porodici, bez sigurnosti i podrške. Kada je zatrudnila, jednostavno su je poslali u dom "da ne sramoti zajednicu". U tom trenutku nije imala kome da se obrati.

I nije bila jedina. Prema izvještaju irske vlade iz 2021. godine, više od 9.000 beba umrlo je u tim ustanovama, a tokom iskopavanja u Tuamu 2017. pronađeni su posmrtni ostaci djece sahranjene bez obilježja.

Poslije izlaska iz doma Marija se udala i rodila još petoro djece. Preselila se u Englesku, ali nikada nije prestala da misli na sina. Godinama je pokušavala da ga pronađe. Svaki njegov rođendan bio je za nju dan tuge i krivice.

- Nikada nisam znala da li je živ ili mrtav. Uvijek sam zamišljala kako izgleda, da li liči na mene. Uvijek su mi u mislima bile njegove tamne oči, rekla je.

Četiri decenije kasnije, 2021. godine, stigao je poziv koji je sve promijenio. Socijalni radnik joj je rekao da su pronašli njenog sina. Imao je skoro 40 godina i živeo je pod drugim imenom.

"Ja sam, tvoj sin"

Nekoliko mjeseci kasnije stigla je poruka na Fejsbuku. Pisalo je:

- Ja sam, tvoj sin. Čujem da si me tražila.

Marija je rekla da joj je srce stalo. Gledala je u ekran i nije mogla da vjeruje da su riječi koje je čekala pola života konačno stigle. Dopisivali su se nedjeljama, a onda je on predložio da se sretnu.

- Znala sam da više nije beba, ali kad sam ga ugledala, samo sam ga zagrlila i nisam mogla da ga pustim. Bilo je to kao da sam ponovo udahnula život, rekla je.

Danas se čuju često. I dalje pokušavaju da izgrade odnos koji im je ukraden.

- On je imao lijepo djetinjstvo, ali uvijek osjećam da u dubini duše sumnja da sam ga napustila. Nisam. Bila sam dijete koje nisu pitali ništa.

Marijina priča je svjedočanstvo o nepravdi, ali i o snazi. O tome koliko duboko majčinska ljubav može da preživi - čak i kad joj oduzmu sve drugo.

(Ona.rs)