Dragan Cigan je bio sezonski radnik koji je kao zidar radio u Italiji. Inače je živio u mjestu Branešci u blizini Banja Luke. A u leto 2007. godine prvi put je otišao na more.

Tog kobnog 23. jula 2007. godine u italijanskom gradiću Jezolo, bio je na plaži kada je vidio kako se dvoje djece dave. Svi prisutni na plaži, uključujuči roditelje djece, nisu imali hrabrosti da skoče u vodu. Bez razmišljanja skočio je u uzburkano more i uspio da ih spase.

Djeca su bila na sigurnom, ali je voda povukla iznemoglog spasioca i slabog plivača. Njegovo beživotno tijelo je pronađeno narednog jutra u obližnjoj laguni Mort.

Nakon ovog čina proglašen je herojem u Italiji, odlikovan je Zlatnim Ordenom Časti i spomenicom za "Herojstvo i Humana dela",a ulica u tom italijanskom gradu je dobila ime po njemu.

Dragan je imao samo 31 godinu, dvoje male djece i suprugu kojima je od sakupljenog novca u Italiji, kupljen stan u Banja Luci kao i stipendija koju dobijaju njegova djeca.

Pismo Draganove kćerke ocu kojeg više nema

Trinaest godina kasnije, njegova ćerka Milica je ispričala šta joj je najteže u odrastanju bez oca, da li se upoznala sa djecom koju je njen tata spasao i tako proglašen herojem u Italiji i šta je napisala u pismu koje mu je posvetila.

„Tate nema godinama, ali i dalje nam je u mislima. Sjedila sam i razmišljala o njemu i tako sam počela da mu pišem pismo“, ispričala je Milica tada za Novu o ocu kom se zbog herojskog čina klanjala cijela Italija, a koji je tamo otišao trbuhom za kruhom.

„Dragi tata,

Ja ne znam koliko su tople ruke tvoje.

Ja ne znam koliko je topao tvoj glas jer otišao si prerano.

Teško je živjeti sa time da te nikada nećemo bolje upoznati.

Često mislim o tebi i razgovaram sa mamom, gledamo i milujemo tvoje slike.

Niko i ništa ne može da te zamijeni i da ublaži tu bol koja je ostala.

Naviru mi sjećanja kada si se igrao sa mnom i sa sestrom, držao nas za ruke, milovao našu kosu i govorio nam da nas voliš.

Mnogo nam nedostaješ, svaki čas, svaki trenutak, svaki dan. Nedostaje nam tvoj osmijeh, tvoj zagrljaj, tvoj smisao za humor, tvoja volja i snaga za životom.

Prolaze dani, mjeseci i godine, a tebe nema da nam kažeš da nas voliš, da nas zagrliš, da nam kažeš da si ponosan na nas.

Da vidiš kako sestra i ja odrastamo i postajemo ljudi, gradimo svoj život.

Da vidiš kako se mama bori za nas svim snagama da nam ništa ne nedostaje.

Pruža nam svu svoju ljubav. Uči nas da budemo dobre, poštene, odgovorne, da pomažemo drugima kao što si i ti radio tokom svoga života.

U našim srcima ostavio si jednu pukotinu koja će uvijek biti neispunjena i prazna zato što te nema.

Nećemo te nikada zaboraviti, uvijek ćeš biti u našim srcima.

Borićemo se i živjeti kao što smo i do sada, ali tata, naš život nikad neće biti kao prije.

Imaćemo uspona i padova u životu, ali izborićemo se za nas i za tebe jer zaslužio si to i još mnogo više.

Ti si naš ponos i naše sunce što nas greje i anđeo čuvar koji nas čuva i posmatra sa neba.

Zauvijek ćeš biti naš heroj i bićemo ponosne na tebe dok smo žive.

Našoj djeci ćemo prenositi tvoju hrabrost i dobrotu, dragi naš tata.“

Osim ćerke Milice, koja danas ima 27 godina, Dragan je tog kobnog dana za sobom ostavio još jednu ćerku Marijanu i suprugu Dijanu. Potraga za njegovim tijelom je trajala 30 sati, a on je potom sahranjen u rodnom selu Branešci kod Čelinca.

Milica je ispričala i kako se nakon toga njena majka pokazala kao veliki borac: „Bila nam je i otac i majka od kada se to desilo.“

U te dane se dosta govorilo da su roditelji dvoje mališana koje je Dragan spasao brzo krenuli s plaže, da nisu ni sačekali da vide šta će biti s čovjekom koji im je djecu izvukao iz pomahnitalog mora i da ih je čak policija zadržala.

Međutim, Milica priča drukčije o porodici Bjanko.

„Mi smo se s njima upoznali i bili smo kod njih kada smo u Italiji bili godinu-dvije nakon što se sve desilo. Bilo je tužno. Malo potresno. Sestra je tad bila mala, ne sjeća se mnogo da je tata spasao dječaka i djevojčicu. Ta devojčica Marlen je isto godište kao i ja. Davno je to bilo, ali sjećam se da su bili mnogo prijatni prema nama. Kazali su da im je žao što je naš tata nastradao, da nikada to neće zaboraviti“, priča Milica.

Ona je posljednjih godinu dana u Njemačkoj gdje živi sa suprugom i njegovim roditeljima. I mada vrijeme neumitno ide, sjećanje na oca ne prolazi. „I ja i seka smo ponosne na tatu. Nismo ga zaboravile i nikad nećemo. On je naš heroj i anđeo čuvar.“