Neki su iz helikoptera osmatrali brdovite predjele i doline ispod sebe, dok su drugi čamcima pretraživali rijeku. Svi — policajci iz i njihov pas tragač, članovi spasilačkog tima, više od stotinu zabrinutih mještana — tražili su Saru Kruz.

Njena farma pored autoputa postala je epicentar potrage. Nije joj bilo svojstveno da tek tako nestane. Ponekad bi, kada je željela da razbistri misli, uzjahala svoje konje, povela dva psa i nestala u divljini na nekoliko dana — ali bi uvijek nekome rekla kuda ide.

Kada je njena porodica shvatila da je nema, a da su njeni psi, torbica i lične stvari ostali kod kuće, odmah su se oglasila zvona za uzbunu. Dva dana nakon što je posljednji put viđena, u maju 2019, prijavili su njen nestanak i zajedno s policijom organizovali potragu. Oko 140 volontera tražilo ju je tog prvog vikenda — bila je to jedna od najvećih potraga za nestalom osobom u skorijoj istoriji Jukona. Pretražili su na stotine kilometara terena, uloživši skoro 1.800 sati rada i 60 terenskih pretraga. Porodica je podigla šator i kuvala za ekipe koje su tragale po vlažnom, kišovitom vremenu, dok su ih oblaci komaraca i crnih muva nemilosrdno napadali.

Poslije prva tri dana, spasilačke službe su smanjile obim potrage, ali je posebni tim nastavio još četiri nedjelje. Vremenom su neki članovi porodice počeli da vjeruju da Sara više nije živa. Njena sestra Rebeka sjetila se razgovora koji su imale nekoliko dana prije nego što je nestala: Sara je tada rekla da ponekad ima osjećaj da bi samo otišla niz put i ostavila sve iza sebe. Možda je, pomislila Rebeka, stopirala ka jugu. Poslala je postere s informacijama o nestanku prijateljima koji su živjeli na toj strani. Na Fejsbuku su se pojavile i spekulacije da ju je možda otmičar kamionom povezao s autoputa.

Te iste godine, farmer Džon je često prolazio autoputem blizu Sarine farme i svaki put bi pomislio na Saru. I on je bio farmer i poznavao je njene roditelje preko male poljoprivredne zajednice Jukona. Posmatrajući planine pored puta, pitao se da li je možda otišla u divljinu da bude sama. „Kad sam bio zbunjen u životu, odlazak u prirodu mi je pomagao,“ rekao je kasnije.

Petog jula 2019, Lenart je bio pet kilometara od Sarine farme, vraćajući se kući s partnerkom, kada je vidio siluetu koja je izašla iz šume i podigla palac. Kada je stao, prepoznao je s nevjericom: „Upravo smo pokupili Saru Kruz.“

Dok se vodila kao nestala, Sara zapravo nije bila izgubljena. Tvrdila je da joj je Bog dao zapovijest da ode u divljinu i da je 40 dana provela u molitvi, postu i razmišljanju o životu. Vjerovala je da joj je preživljavanje darovano zahvaljujući Božjoj volji

Ko je Sara?

Sara Kruz danas se zove Sara Rouz; kaže da joj je Bog rekao da promijeni ime. Bila je jedno od jedanaestoro djece u hrišćanskoj porodici koja je školovala djecu kod kuće i živjela na farmi. Odrasla je u prirodi, naučila sve vještine preživljavanja: jahanje, vožnju psećih zaprega, postavljanje zamki i lov.

Kaže da je Božji glas čula još od tinejdžerskih dana i da je svjedočila čudima, poput onog kada joj se tovarni konj zaglavio u ledenoj močvari, a zatim se u trenutku našao na suvom, kao da ga je Bog sam tamo postavio. „Vidjela sam nekoliko stvari — većina se desila u divljini,“ kaže ona. „I tu zapravo potiče moja vjera.“

Ipak, Sara se više ne naziva hrišćankom; više voli termin „vjernik“. „Mislim da je danas hrišćanstvo više etiketa nego stvarni odnos s Bogom,“ kaže ona.

Godinama je volontirala kao kanadski rendžer, pomažući u javnoj bezbijednosti i nacionalnoj sigurnosti u izolovanim dijelovima zemlje. Vodila je seoski turistički centar  tokom ljeta i na svojoj farmi uzgajala konje.

Njen život nije bio bez problema — nesrećan brak, spontani pobačaj, razvod 2016. godine. Ali 2018. upoznala je novog muškarca, Engleza koji je došao da volontira na njenoj farmi. Imali su vezu na daljinu — on bi dolazio u Jukon, a ona putovala kod njega. I on je bio vjernik.

Krajem maja 2019. Sara je od njega dobila e-mail u kojem ju je bez objašnjenja ostavio. Kaže da se cijelog života borila s osjećajem odbacivanja i mišlju da nije dovoljno dobra. „Pomislite da nešto nije u redu s vama, da vas niko nikad neće voljeti... i sve se to godinama gomila.“

Vjeruje da se tada „ugasila“ i da ju je Bog odveo na sigurno mjesto. Ne sjeća se kako je napustila farmu. Pamti samo kako se našla u dolini, sa rancem u kojem je bila kišna kabanica, vreća za spavanje i mali nož, ali bez hrane, vode, šatora ili telefona.

Kaže da ju je Bog pozvao da posti i moli se 40 dana, poput Isusa u pustinji. Na trenutke je čula helikopter iznad sebe, znala da je traže, ali je odlučila da ostane. „Plakala sam, borila se, ali kad sam jednom odlučila da to uradim, povratka nije bilo,“ kaže.

Njena sestra Rebeka se sve vrijeme molila. Vjerovala je da je Sara dobro, jer je, kako kaže, čula Božji glas: „Ona je bezbijedna. Ne vjeruj lažima straha.“ Kada je otvorila Bibliju i pročitala odlomak o Isusu koji posti 40 dana, shvatila je to kao znak mira.

Sara je u šumi svako jutro zarezivala svoj drveni štap, jedan zarez za svaki dan. Pila je vodu iz izvora koji je pronašla i boravila na mjestu gdje su tragovi pokazivali da su nekada ležali losovi. Kaže da nije jela čitavih 40 dana. Prema pravilima preživljavanja, čovjek može bez hrane oko tri nedelje, ali ona tvrdi da je izdržala bez slabosti, zahvaljujući vjeri.

Nakon 38 dana krenula je nazad ka autoputu. Teren je bio težak, prepun mrtvog drveća i kamenja, ali je prešla 12 kilometara za dva dana, tvrdi da joj je Bog dao snagu.

Iskustva s Bogom: vjera, sumnja i nauka

Mnogi koji su doživjeli duhovna iskustva znaju da ih ljudi često gledaju skeptično. Neki psihički poremećaji, poput shizofrenije ili epilepsije, mogu uključivati religiozne halucinacije, ali to ne objašnjava sva iskustva. Naučnici poput dr Endrua Njuburga proučavali su mozak monahinja koje mole i budista u meditaciji i otkrili da se u stanju duboke koncentracije može stvoriti osjećaj božanskog prisustva.

Psiholozi, poput Dženifer Ostlinger iz Edmontona, kažu da je vjera često pitanje ličnog doživljaja. „Možete je iskoristiti za sve — za i protiv ropstva, za i protiv smrtne kazne,“ kaže ona. Zato je lako odbaciti nečiju priču, ali, dodaje, iskustva vjere obično donose mir, za razliku od halucinacija koje izazivaju strah.

Povratak kući i život poslije svega

Kada je Sara ušla u Lenartov automobil, izgledala je iscrpljeno, ali mirno, noseći štap sa 40 ureza. Nije željela da priča o tome gdje je bila. Kada su stigli do njene farme, prešla je put i nestala u dvorištu, a on je odmah otišao da obavijesti njenu porodicu.

RCMP ju je odvezao u zdravstveni centar, gdje je prijavila mučninu i povraćanje. Izgubila je 22 kilograma, laboratorijski nalazi pokazali su znake gladovanja. Medicinska sestra je zapisala i napomenu: „? Psihotična epizoda“, ali ljekari kasnije su rekli da „nije luda“, već da treba da potraži terapeuta.

Sara danas kaže da je to iskustvo oslobodilo mnogih tereta iz prošlosti. Povukla se, pisala memoare, a zatim se vratila na svoju farmu u Jukonu, gdje uzgaja konje, krave i svinje.

Neki mještani, međutim, smatraju da je zajednica imala pravo da zna šta se desilo, jer je potraga finansirana javnim novcem. Ali Sara kaže da je to bila njena duhovna borba i da je učinila ono što je vjerovala da Bog traži od nje. „Mnogi će reći da sam sebična, luda, bezosjećajna. Ali to ne mijenja stvar. To je bio moj put, i ne bih ga mijenjala ni za kakvo zlato na svijetu.“