Dok roditelji provjeravaju rančeve, spiskove i pripremaju doručak za prve školske dane, često zaboravimo koliko su ovi mali trenuci važni – koliko je važno kako razgovaramo sa djecom, kako im pokazujemo da su voljena i da pripadaju svijetu, bez straha i srama.

Nedavno sam naišla na mreži Threads na priču jedne mame koja me je duboko dirnula. Opisala je kako je ušla u sobu svog srednjoškolca da provjeri pripreme za sutra i zatekla – žicu na stolu.

Odmah se zapitala: „Da li sam uspjela u hraniteljstvu?“

Ovo dijete je bilo uzeto iz Sigurne kuće, sa ciljem da odraste u dobrog čovjeka, spremnog za život. Ali, kao što priča pokazuje, hraniteljstvo nije samo pružanje krova nad glavom i obroka. To je stvaranje prostora u kojem dijete može da razvije povjerenje, osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Ljubav i pažnja koje mu hranitelji svakodnevno pružaju oblikuju njegov karakter, jačaju njegov identitet i daju mu snagu da se suoči sa svijetom, bez straha i stida zbog svog porijekla.

"Uzeli smo bebu u Sigurnoj kući, cilj je bio da odraste u dobrog čovjeka, sposobnog za život. A to što je Rom da ne bude kompleks, nego oklop", piše ona, pa dalje opisuje možda i najdirljiviji trenutak u ovoj priči.

"Došao je sa maturske ekskurzije i kaže da je sreo Luku sa fudbala (trenirali su nekada davno). Luka je pred svima viknuo: ‘Cigo, evo ti bakar’", navodi ona.

Moglo bi se očekivati povrijeđenost, tugu, sram – ali nije tako. Dijete je zagrlilo svoju hraniteljku i mirno reklo: „Ja sam cigan, pa šta?“

Ta jednostavna, ali snažna rečenica osvetljava sve ono što hraniteljstvo zaista znači. Ona pokazuje koliko ljubavi, pažnje i sigurnosti ova hraniteljska porodica pruža djetetu – dovoljno da ono može da se nosi sa predrasudama i osudama svijeta, a da pritom ostane ponosno i sigurno u svoj identitet. Sigurnost i posvećenost hranitelja oblikuju karakter, jačaju samopouzdanje i uče djecu da njihovo porijeklo ne treba da bude kompleks, već oklop koji ih štiti i daje snagu.

Na mreži Threads nizali su se komentari i pohvale na račun ovih hranitelja, a neki od njih su bili:

"Dokaz da ste vi uspjeli u hraniteljstvu, a Lukini roditelji omanuli u roditeljstvu."

"Klinci su surovi. Da nije Rom, bilo bi nešto drugo. Čim se ne uklapaš u ustaljenu porodičnu šablonu, odmah si meta. Klincu moje prijateljice koji je posvojen rekli su da je kupljen. Mali je slegnuo ramenima i rekao da je bio skuplji od svih drugih koje su imali u ponudi. Imaju ta djeca te neke zaštitne oklope kojima ne samo da štite sebe, nego i svoje roditelje od ranjavanja. Sve će to jednom proći, ostaće samo ljubav."

"Gen koji on nosi sam po sebi je snažan i otporan. Uči ga da istražuje svoj narod ne kroz nametnute okvire društva, već kroz bogatstvo kulture, muzike, jezika, istorije. Narod je to slobodnog duha, velikih duša. Slobodan od predrasuda moći će da bira šta će nositi i graditi kroz život."

Ova priča nosi važnu lekciju za sve roditelje i starije osobe koje odgajaju djecu: potrebno je posvetiti im vrijeme, slušati ih, pokazivati im ljubav i stalno im biti podrška. Samo tako djeca mogu izrasti u ljude koji znaju ko su, koji se ne plaše svijeta i koji imaju unutrašnju snagu da se suoče sa izazovima i nepravdom. Ljubav i sigurnost nisu samo utjeha, već temelj iz kojeg raste hrabrost i sposobnost da vole i poštuju sebe i druge.

Na početku nove školske godine, dok pratimo djecu kako koračaju ka učionicama i novim izazovima, važno je sjetiti se ove priče. Ona nas podsjeća da prava škola života počinje kod kuće – kroz ljubav, pažnju i podršku koju im pružamo svakog dana. I da ponekad, jedna rečenica – „Ja sam cigan, pa šta?“ – može biti lekcija o hrabrosti, dostojanstvu i snazi koju djeca uče od nas, ali i lekcija koja nas podsjeća koliko ljubav i sigurnost mogu promijeniti nečiji život, piše Ona.rs.