Mnogi roditelji, kada dođu u zrele godine, počinju da preispituju da li su pogriješili što su svu svoju snagu, vrijeme i ljubav uložili u djecu, iako su danas, kada im je potrebna bliskost i podrška, ostali sami.




Upravo kroz to iskustvo prolazi i Srpkinja Sonja koja je decenijama živjela za svoju porodicu, odricala se mnogo toga da bi njenoj djeci bilo lakše, vjerujući da će se ljubav i pažnja jednog dana vratiti. Međutim, sada, pred penziju, suočava se s bolnom stvarnošću kćerke su otišle u inostranstvo, započele novi život i gotovo potpuno zaboravile na roditelje.

– Moram da priznam da se u posljednje vrijeme sve češće suočavam sa takvim razmišljanjem, a vidim da i moj suprug dijeli isto mišljenje. Naime, mi smo svoje kćerke željeli, nisu nam se ‘dogodile’. Dali smo im sve u životu: srećno djetinjstvo bez fizičkog kažnjavanja, slobodne aktivnosti koje su same birale, školovanje, brigu kada su bile bolesne. Godine odricanja da bi one imale što bezbrižnije djetinjstvo. Primale su ljubav ne samo od nas, već i od djedova i baka – govori Sonja.

“Potpuno su zaboravile na nas”


Ipak, djeca su, dodaje, odlučila sreću da potraže u inostranstvu gdje i danas žive sa svojim muževima i djecom.
– Potpuno su zaboravile na nas. Jedva da ih viđamo. Sa unucima nemamo nikakvu emotivnu vezu; nama su oni stranci, kao i mi njima. A kćerke, ako i dođu u Srbiju, dolaze zbog prijatelja, a nama i jedinoj živoj baki jave se tek usput. Starija je čak izjavila da nema interesovanja da dolazi u Srbiju – dodaje.

“Nemamo nikoga da mi pomogne u starosti”


Gospođa Sonja zato kaže da se svakodnevno pita zbog čega se odricala gotovo svega punih 25 godina.
– Djeca koštaju i emotivno i finansijski, a na kraju, sada pred penziju, suočavam se s neugodnom istinom: nemam nikoga da mi pomogne u starosti. Suprug i ja radimo sve sami, a ono što ne možemo, plaćamo drugima – kaže ona.

“Oboje smo duboko razočarani njima”


Prije tri godine pala je i tom prilikom zadobila višestruke prelome. Kćerke joj nisu došle pomoći, iako su obje po struci medicinske sestre.
– Šest nedjelja sam bila prikovana za krevet, od šest ujutru do pet popodne, bez vode, hrane i toaleta, dok suprug ne bi došao s posla. Oboje smo duboko razočarani njima. Nemamo pojma zašto su se tako otuđile, a i ono malo telefonskih razgovora koje vodimo, svodimo na opšte stvari jer se bojimo da nas ne odbace još više. Ne tražimo od njih da nas izdržavaju jer smo se pobrinuli za sebe. Ali ne primamo ono što smo mi osjećali prema svojim precima; zahvalnost, poštovanje i brigu. A to boli – navodi Sonja, piše Blic.

Zato, kaže, ne treba osuđivati ljude koji se ne odluče da imaju djecu.
– Nažalost, današnje generacije su generacije razmažene djece koja, zbog obilja koje imaju u svojim životima, razvijaju nezahvalnost i nepoštovanje. Naučeni su da dobiju sve odmah, za ništa se sami ne trude kao naši preci i mi, sve očekuju da im se servira na tacni – zaključuje Sonja.