Njegovo ime je bilo Luka, a moje Ana. Upoznali smo se tokom posljednje godine studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu. On je studirao književnost, ja medicinu.

Na prvi pogled činilo se da nemamo ništa zajedničko — on je satima sjedio u biblioteci, zaronjen u romane i poeziju, dok sam ja trčala s jedne prakse na drugu, pokušavajući da savladam anatomiju i hirurške protokole. Ali postoji nešto što se ne može objasniti logikom, nešto što povezuje dvije duše.

Tokom studija provodili smo sate zajedno. On je čitao svoje eseje naglas dok sam ja zapisivala bilješke, a zatim bismo se šetali Kalemegdanom, pričali o knjigama, umjetnosti, budućnosti i životu. Na papiru nespojivi, u srcu savršeni.

Nakon diplomiranja, dobila sam priliku za specijalizaciju u Cirihu. Luka me je ohrabrivao da odem, uvjeren da ne smijem propustiti priliku. On je ostao u Beogradu, počeo da radi kao urednik i gradi književnu karijeru. Naša komunikacija vremenom se gasila, a život nas je razdvojio.

Trideset godina kasnije, ja sam bila uspješna doktorica, a on priznati pisac. Iako smo ostvarili svoje snove, praznina zbog odsustva onog drugog ostala je u nama.

Jednog ljeta u Skadarliji, muzika uličnog svirača vratila me je u prošlost. Bio je to Luka. Stariji, sa sijedim vlasima i tetovažom na podlaktici – ali isti onaj Luka čije sam oči zapamtila.

Nismo govorili u prvom trenutku, sve riječi bile su u pogledu. Potom smo satima razgovarali, prisjećali se života, ljubavi i karijera. Niko nije mogao da zamijeni ono što smo imali.

Shvatila sam da prava ljubav ne nestaje – ona čeka svoj trenutak. Naše puteve oblikovale su godine, ali ono što je ostalo bila je veza koju ništa nije moglo izbrisati. Dok je sunce zalazilo nad Skadarlijom, zagrlili smo se i znali – ovo nije novi početak, ali jeste priča o vječnoj povezanosti, piše Stil.