U Srbiji važi nepisano pravilo da se sestra nikada ne prihvata nasljedstva u korist brata.

"Udaće se i imaće svoju kuću, a kod brata i snaje treba da dođe u goste i da im ništa ne uzima", govorili su naši stari. Tako je učena i Slavica iz Jagodine, ali ju je baba savetovala drugačije. Danas joj je, kaže, zahvalna na najvrednijoj životnoj lekciji. Ovo je njena priča.

Moj brat Dragan je, mislila sam, najbolji čovjek na svijetu. Od malih nogu smo sve dijelili – slaktiše, pare koje nam je familija davala, igračke. Roditelji su mi cijeli život govorili: "Kćerko, nemoj ti ništa da uzimaš od Dragana. Ostavi sve njemu. Udaćeš se, imaćeš ti od muža." Ćutala sam, gledala sam u pod i klimala glavom, jer sam tako vaspitana – da ne kontriram, da se ne zamjeram, da budem dobra sestra.

Ali moja baba Slavka, mamima mama, po kojoj sam dobila ime, od malih nogu mi je govorila da mi pripada isto koliko i mom bratu Draganu i da nikako ne odustajem od svog dijela nasljedstva – kad za to dođe vrijeme.

Znala je baba Slavka zašto mi je to govorila. Ona i njene sestre su sve ostavile braći, a oni se oženili nekim ljenčugama koje su došle na "gotov kapital". Babu i njene sestre nikad nisu dočekale kako priliči. Baba se pokajala što je poslušala svoje roditelje, pa nije htjela da i ja napravim istu grešku.

"Sine, nemoj da ostavljaš ništa. Uzmi svoj dio, ne otimaj, ali uzmi. Jer ti pripada. Nemoj da budeš luda kao ja i moje sestre, nisi ti sa ulice. Ako te brat i snaja ne budu poštovali, to nek služi njima na čast", govorila mi je baba.

Te riječi su mi zvonile u ušima kada sam, posle očeve sahrane, sela s advokatom i rekla: "Imam pravo na svoj dio i ne odustajem."

Nastala je tišina. Duga, gorka, ledena tišina. Brat Dragan je oborio glavu. Snajka me je prostrijelila pogledom kao da sam joj sve najrođenije pobila. Komšije su me ogovarale: "Kako je samo mogla tako nešto da uradi rođenom bratu, pa još sinu jedincu?! On je muškarac, ima troje dece, ona bi trebalo da pusti, nek njoj njen muž obezbijedi..."

A ja sam ćutala i u sebi brojala: jedno moje dijete, drugo, treće. Pa šta su oni, manje vrijedni od djece mog brata? Volim ih, ne razdvajam njegovu djecu od moje, pa sam mislila da će i on tako da postupi.

Prevarila sam se.

Poslije nekoliko mjeseci dogovora, natezanja i pasivne osude, dobila sam ono što mi pripada – dio zemlje i staru kuću na selu. Bratu je ostao stan u Jagodini.

"Kad nemaš ništa, nemaš ni glas"

Danas, godinama kasnije, u toj kući pravim zimnicu. Imam svoju malu baštu, uzgajam paradajz, papriku, sadim krompir. Djeca dolaze vikendom, sad već sa svojom djecom, muž popravi nešto oko kuće, a ja ih dočekam sa toplom pitom i osmijehom. Niko mi nije dao ništa. Sve što imam – uzela sam, jer sam imala pravo.

Brat mi se ne javlja. Neću da lažem, to boli, čupa srce. Ali otkako sam na ostavinskoj raspravi rekla da se neću odreći svog dijela nasljedstva, nije me nikada pitao ni kako djeca, ni treba li mi nešto. Tako da... valjda smo kvit.

I danas kažem svakoj ženi: Ne odriči se imovine! Ne zbog mira u kući, jer tog mira neće biti kad dođu prazni dani i tišina. Uzmi ono što ti pripada. Kad nemaš ništa, nemaš ni glas. Tako sam naučila i moje kćerke, a sinu sam rekla da ne smije ni da pomisli da sestrama uskrati ono što im pripada. Ako vidim da će da se predomisli, idem pravo kod notara da napišem testament.

A babi... Babi palim svijeću svake nedjelje i zahvaljujem joj u sebi. Ona mi je spasila život, iako više nije tu. Njene riječi su me probudile. Da nije nje, možda bih i dan-danas ćutala i gledala u pod, dok drugi broje moju tišinu kao slabost.