Stipo Jeleč iz Zagreba i Dragica iz Beograda brat su i sestra koji su se prvi put vidjeli 2019. godine, i to nakon pune 34 godine!

Naime, zbog oca koji je krio svoju kćerku iz prvog braka, izgubili su svaki kontakt, ali jedno drugome su stalno bili u mislima. Međutim, Stipo nije mogao ni sanjati da je njegova voljena sestra postala beskućnica, a još manje je očekivao da će je prepoznati dok je gledao emisiju o dvjema ženama koje žive u zarđalom vagonu na Železniku. Radilo se upravo o Dragici i njenoj majci Kati.

Pokucao im na vrata

Došao je odmah u Beograd, zakucao na vrata njihovog oronulog doma u Sublinskoj ulici i ostavio ih bez teksta. Da ona postoji, saznao je kao dječak od drugih sestara, jer strogi otac nikad nije govorio da je imao kćerku sa drugom ženom. Sreli su se samo jednom, a zatim su im se putevi potpuno razdvojili.

— Sve te godine pokušavao sam nekako saznati što je s njima, jesu li žive, gdje žive, kako žive... Raspitivao sam se, ali nikad nisam dobio nikakav odgovor. Jedva čekam taj trenutak da je zagrlim i kažem: “Gdje si, sestro” — rekao je Stipo pred kamerama emisije Provjereno.

Dragica ga nije prepoznala kada ga je vidjela na vratima.

— Kad sam ga vidjela na vratima, okamenila sam se! Isprva nisam mogla da ga prepoznam, ipak je prošlo 34 godine. Ugojio se, oćelavio... Ali kad sam shvatila ko je, nisam mogla da obuzdam emocije! Mislila sam da ću se srušiti! — istakla je Dragica.

Posljednji put ga je vidjela kada je imala 12 ili 13 godina.

— Obradovala sam se više nego da mi je ko rekao: “Tvoj je cijeli Beograd!” Čak sam i zaboravila šta mi je sve pričao koliko su me preplavile emocije. On je bio dječak u srednjoj, osnovnoj školi kad smo se posljednji put vidjeli, a ja sam imala 12, možda 13 godina. Tad nas pokojna strina upoznala na jednom vašaru u obližnjem selu. Koliko sam bila brbljiva, nisam htjela ni da ga vidim. “Kakav pa brat! Idi bježi tamo!” Nisam voljela očevu drugu porodicu jer mi je on ostao u lošem sjećanju, mnogo je pio — rekla je Dragica za Telegraf.

Ponovni susret u njoj je izazvao samo najljepša osjećanja.

— Nisam iznenađena što me je potražio. Nismo ni stigli da se ispričamo kako treba, sve je bilo nekako brzo. Mnogo mi je bilo žao kad je morao da krene nazad u Zagreb. Nekako, voljela bih da može da nađe posao ovdje u Beogradu, pa da se viđamo stalno — ispričala je Dragica.

Sa druge strane, i njenu majku Katu pozitivno je iznenadio.

— Nisam ga poznavala, ali sam mu se obradovala! Zvala sam ga da dođe na useljenje, kad se iselimo iz vagona. Ovde ne mogu ni da ga ugostim kako dolikuje — rekla je tada Kata.

Želio joj nadoknaditi svu ljubav koju nije dobila od oca

Stipo je naglasio da je neizmjerno sretan što je našao polusestru, ali istovremeno isto toliko i tužan kada je vidio u kakvim uslovima živi sa majkom.

— Zgrozilo me kad sam vidio u kakvim uslovima živi. To je katastrofa, pokušavam joj pomoći — rekao je 2019. Dragičin polubrat za 24sata i dodao:

— Godinama sam se raspitivao kod svih mogućih, ali niko mi nije znao reći gdje je moja sestra. Jedino što su mi znali reći je da se nalazi u Srbiji. Nisam joj znao ni prezime jer ga je promijenila udajom. Ratni sukobi dodatno su mi otežali potragu.

Dragicu je prije toga vidio samo nekoliko puta. Ona je njegova polusestra iz očevog prvog braka, a otac, koji je njenu majku ostavio dok je s njom bila trudna, o svojoj prvoj kćerki nije nikad ništa govorio.

— Možda smo kao djeca bili sirotinja u Bosni, ali njena majka i ona žive mnogo gorim životom sad. Moja životna želja i cilj su da Dragici omogućim sve što joj je oduzeo naš otac, jer od njega nikad nije dobila ni čokoladu, a kamoli ljubav. Svaki put kad dođem, donesem im neke potrepštine, ali za njih nema života u ovom vagonu — pričao je dok je grlio sestru, a Dragica, gledajući u brata, izgovorila kroz smijeh i suze:

— Više se ne osjećam kao siroče – imam tebe. Teško mi je samo što te nemam gdje ugostiti kad mi dođeš.

Kako su Kata i Dragica završile u vagonu?

— Sedamdesetih godina sam došla iz Bosne i udala se za udovca iz Železnika, koji je imao dvoje djece. Živjeli smo u kući koju su nam srušili. Kako su rekli, ovdje nije dozvoljena gradnja. Nismo imali novca, pa je moj čovjek od nekog limara iz Boljevaca kupio ovaj vagon i dovukao ga tu. Uzidali smo zidove i prenijeli namještaj. Dok je bilo sve novo, bilo nam je dobro. On je umro mlad, a ja sam mu othranila djecu. Kad su odrasli i našli sebi dom, na mene su zaboravili — govorila je Kata.

Njena kćerka iz prvog braka, Dragica Zarić, bježeći od rata i lošeg braka, pošla je 90-ih godina iz Bosne majčinim stopama.

— Kad sam se rastala od muža, nisam imala gdje da pobjegnem i došla sam ovdje. Mislila sam, bićemo ovdje samo privremeno, dok se ne snađemo. Došla su teška vremena i ostale smo u vagonu. Kao dva kučeta, u tunelu koji prokišnjava. Nikome ne pričam gdje živim, jer me je sramota. Ovakav život ne bih poželjela ni najvećem neprijatelju — rekla je Dragica svojevremeno za Telegraf.