Sve je počelo bezazleno: poruka na Instagramu, ponuda od 1.500 funti i obećanje da će postati lice AI modela, baš kao poznate zvijezde koje prati na društvenim mrežama. Ali, umjesto glamura i uzbuđenja, dobila je osjećaj gubitka kontrole nad sopstvenim životom.

Od uzbuđenja do straha

„Privukla me je ponuda, bilo je to mnogo novca za samo nekoliko sati snimanja. Mislila sam – šta može da pođe po zlu?“, priča Lusi. Ali, kako su prolazili dani, njen početni entuzijazam zamijenila je anksioznost.

Potpisala je složen ugovor ne shvatajući da time oduzima sebi pravo da odlučuje gdje će i kako njeno lice biti korišćeno – zauvijek. Njena digitalna verzija sada može da „govori“ stvari koje ona nikada ne bi izgovorila, ili da reklamira proizvode koje ne bi ni dotakla.

Noćne more zbog lica koje više nije njeno

„Zamišljam da jednog dana otvorim telefon i vidim svoje lice kako promoviše nešto što mrzim. To je osjećaj koji ne mogu da izbacim iz glave“, priznaje. Njeni strahovi nisu bez osnova – tehnologija je već toliko napredovala da AI avatari mogu da budu ubjedljivo „živi“, a javnost često ne zna da gleda u digitalnu kopiju.

Pored toga, ugovor joj zabranjuje da prihvata plaćene saradnje sa brendovima u budućnosti, čime su joj zatvorena mnoga vrata ako poželi da se bavi kreiranjem sadržaja. „Tek kad je bilo kasno, shvatila sam da sam sama sebi stavila lisice“, dodaje.

Kamera bilježi sve – ali i otkriva šta stoji iza osmijeha

Njena priča postala je dio dokumentarnog filma „Prodala sam svoje lice vještačkoj inteligenciji za 1.500 funti“ koji potpisuje autor Sem Tulen. Iako se u kadru vidi osmijeh, iza njega stoji konstantni nemir i pitanje – gdje će se njeno lice pojaviti sljedeće?

„Na jednom sajtu video sam hiljade lica spremnih da izgovore bilo šta. Kada sam shvatio da su mnogi ti avatari napravljeni na osnovu pravih ljudi, znao sam da ova tema mora da izađe u javnost“, objašnjava Sem.

Strah koji ne prestaje

Lusi danas živi sa konstantnom sviješću da njen digitalni dvojnik može da se pojavi bilo gdje – u bilo kom trenutku. „Najgore je što ne postoji dugme ‘stop’. Potpisala sam i sada više nemam kontrolu. To je moj najveći strah.“

Dokumentarac, dostupan na YouTube kanalu @docodocumentaries, nastoji da upozori na posljedice brzog razvoja tehnologije bez jasnih zakonskih ograničenja. „Ljudi moraju znati da jednom kada predate svoje lice, ono više nikada neće biti samo vaše“, upozorava Lusi.

Imena u tekstu su izmenjena radi zaštite anonimnosti žene, prenosi Mirror.