„Ne diraj tu fioku, Iva!“ Mamin glas mi još uvijek odjekuje u glavi, iako je prošla nedelja dana otkako smo je ispratili na groblje. Sedim na podu njene sobe, okružena mirisom lavande i starih fotografija, ruke mi drhte nad fiokom koju sam godinama izbjegavala. Srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Šta ako je otvorim? Šta ako otkrijem nešto što nikada nisam trebala da znam?

„Iva, jesi li završila? Treba nam još mjesta za kutije!“ viče moj brat Filip iz hodnika, a ja brzo zatvaram fioku, skrivajući pogled. „Evo, još malo“, odgovaram, pokušavajući da zvučim mirno. On ne zna koliko me ova soba guši, koliko me svaka stvar podsjeća na ono što smo izgubili. Ali ne zna ni da me proganja i nešto drugo – osjećaj da moja majka nije otišla mirno, da je ostavila nešto nedovršeno.

Stari ormarić

Kada Filip ode po još torbi, vraćam se fioci. Ključ visi na lancu sa njenim inicijalima. Uzimam ga, osjećam hladni metal u dlanu. Otvaram ga. Unutra – stara pisma, požutjele fotografije i mala, crvena sveska. Otvaram je i čitam prvi red: „Ako ovo čitaš, to znači da me više nema. Oprosti mi.“

Ruke mi se tresu dok okrećem stranice. Mama piše o danima kada je bila mlada, o ljubavi koju je krila od svih. O čovjeku koga nikada nismo upoznali – Davoru. „Tvoj otac nije onaj koji misliš da jeste“, nastavlja ona. „Filipov otac je Ivan, ali tvoj… tvoj otac je Davor.“

Osjećam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve što sam znala o sebi, o nama, nestaje u trenutku. Sjećam se svađa između mame i tate – sada razumijem zašto su bili tako hladni jedno prema drugom. Sjećam se kako me tata gledao drugačije nego Filipa, ali nikada nisam znala zašto.

„Iva!“ Filip ponovo ulazi, ovaj put sa zabrinutim licem. „Jesi li dobro? Izgledaš kao da si vidjela duha.“

„Ništa… Samo sam razmišljala“, lažem i guram svesku pod jastuk.

Te noći ne spavam. Čitam svesku iznova i iznova. Mama piše o tome kako je Davor bio njena prva ljubav, ali su ih roditelji razdvojili jer je bio iz „pogrešne“ porodice. Kada je ostala trudna sa mnom, baka ju je naterala da se uda za Ivana, koji je bio „pravi izbor“ – stabilan, pošten čovjek iz našeg sela.

Mama piše: „Nisam imala izbora. Voljela sam Davora, ali nisam imala snage da se borim protiv svih. Ivan te je prihvatio kao svoju, ali nikada nije mogao zaboraviti da nisi njegova krv.“ Suze mi kaplju niz papir.

Tokom narednih nekoliko dana izbjegavam Filipa. On ništa ne primjećuje – zauzet je papirologijom oko naslijeđa i prodaje kuće. Ali ne mogu da prestanem da razmišljam: da li imam pravo da mu kažem istinu? Hoće li me mrziti? Hoće li mrziti mamu?

Jedne večeri sjedimo na terasi, Filip puši cigaretu i gleda u daljinu.

„Znaš“, tiho kaže, „uvijek sam osjećao da nešto nije u redu između njih. Kao da su uvijek nešto krili.“

Gledam ga i želim da mu sve kažem, ali riječi mi zastaju u grlu.

„Možda su samo bili umorni od života“, kažem umjesto toga.

Sliježe ramenima. „Možda.“

Sljedećeg jutra odlučujem da pronađem Davora. U beležnici piše da živi u Zagrebu. Pišem mu pismo – ne znam šta da očekujem, ali moram da znam ko sam.

Nedelju dana kasnije stiže odgovor: „Draga Iva, tvoje pismo mi je došlo kao grom iz vedra neba. Nisam znao da postojim u tvom životu. Ako želiš da razgovaramo, dođi – vrata su ti otvorena.“ Potpis: Davor Kovačević.

Sjedim na autobuskoj stanici sa koferom u ruci i osjećajem krivice u srcu. Filip ne zna kuda idem – rekla sam mu da idem kod prijatelja u Zagreb.

Putovanje traje vječno. Slike iz djetinjstva mi prolaze kroz glavu: moj tata koji me nikada nije grlio kao Filipa, moja mama koja me uvijek gledala sa tugom u očima.

Davor me dočekuje na vratima stare zgrade u centru grada. Visok je, sa tamnim očima – istim kao moje.

„Iva?“ tiho pita.

Klimam glavom i plačem.

Satima razgovaramo o svemu što smo propustili – o njegovoj mladosti, o njegovoj ljubavi prema mojoj mami, o tome kako ga je život odveo daleko od nas.

„Znaš“, konačno kaže, „žao mi je što nisam bio tu za tebe. Ali nije tvoja krivica.“ Prvi put u životu me grli.

Vraćam se kući zbunjena i slomljena. Filip me čeka na pragu.

„Gdje si bila? Brinuo sam se!“

Gledam ga kroz suze i kažem: „Moramo da razgovaramo.“ Ispričam mu sve – o svesci, o Davoru, o tome ko sam zaista.

Filip dugo ćuti. Onda ustaje i izlazi iz kuće bez riječi.

Dani prolaze u tišini. Ne zove. Osjećam se kao da sam sve izgubila – majku, brata, cijelu prošlost.

Jednog jutra stiže poruka: „Iva, dođi na groblje.“ Nalazim ga pored majčinog groba.

„Znaš“, tiho kaže, „nije važno čije si krvi. Ti si mi sestra i to se neće promijeniti.“ Čvrsto me grli.

Sjedimo zajedno u tišini dok sunce zalazi iza borova.

Pitam se: Da li je istina uvijek vrijedna bola koji donosi? Ili bi ponekad trebalo da pustimo prošlost da ostane zakopana?

(Stil)