Bilo ko danas može da kupi sićušnu kameru, sakrije je u ogledalo, detektor dima, utičnicu ili osvježivač vazduha i da jednostavno posmatra nekoga.

Žrtve špijuniranja uglavnom ni ne znaju da su posmatrane, a i kada saznaju – pravda ih rijetko sustigne. Dok broj slučajeva voajerizma nad ženama u Velikoj Britaniji nezaustavljivo raste, većina žrtava tvrdi da muškarci uglavnom ne snose posljedice za ovu vrstu djela.

Jedna od njih je i Hejdi Marni, koja je živjela s kćerkom u privremenom smještaju kod porodičnog prijatelja kojeg je poznavala više od decenije. Iako joj je ponudio utočište i pomoć u teškom trenutku kada je izašla iz toksične veze, nešto u toj kući nije djelovalo kako treba.

– Imala sam čudan osjećaj, kao da me neko posmatra – kaže Hejdi.

Kupatilo je bilo prostrano, s velikom kadom i televizorom na zidu. Iznad televizora nalazio se uređaj s crvenim svjetlom. Snimila ga je i poslala prijatelju, koji ju je uvjerio da je riječ o dijelu za TV signal. Rekao joj je da i on ima sličan kod kuće. Marni je pokušala da ne paniči odmah, prenosi Guardian.

– Pomislih: ako me već neko špijunira, kamera bi valjda bila u spavaćoj sobi.

Tamo je detaljno pregledala svaki ugao – svjetla, ormare, utičnice. Nije našla ništa. A domaćin je djelovao krajnje ugledno: Robert Holden, lokalni odbornik, dobitnik priznanja za angažman u zajednici, volonter, čovjek koji kosi travu bakama i donosi poklone starima. Bio je, kaže, “jedan od onih za koje vjerujete da vam nikada ne bi naudili“.

– Pravio mi je čaj, slušao moje probleme. Bio je srdačan, obrazovan, fin. Nije djelovao prijeteće – kaže Hejdi.

Godinu dana ništa se nije dogodilo. A onda, kada je počela da se oporavlja i pomišlja na izlaske, njegovo ponašanje se promijenilo. Postao je ljubomoran. Pratio ju je preko aplikacije Find My i komentarisao njene poteze. Tada je odlučila da pozove tetku, policajku, da zajedno još jednom provjere kuću.

– Poslala sam joj snimak iz kupatila. Zaustavila je kadar i pitala: „Šta je to na zidu?“

Hejdi je uzela kuhinjski nož, popela se na stolicu i počela da rasklapa uređaj. Ubrzo je shvatila da unutra nema ništa za TV signal. Umjesto toga, našla je djelove označene kao „kamera“ i „mikrofon“. Zaledila se.

– Prestala sam da dišem. Mislila sam: šta sad?

Pretražila je serijski broj. Bio je to model kamere dizajniran da izgleda kao senzor pokreta, namijenjen upravo za skriveno snimanje. Više se nije proizvodio – što znači da je bio tamo godinama. Kasnije se ispostavilo da je Holden instalirao najmanje 11 takvih uređaja u kući i da je 15 godina potajno snimao žene, pažljivo arhivirajući snimke pod njihovim imenima, prenosi NIN.

U septembru 2023. godine osuđen je na šest godina i dva mjeseca zatvora, a slučaj je dospio u sve medije. Međutim, ono što se ne spominje jeste da on nije izuzetak – već pravilo.

U Glazgovu je ljekar tajno snimao goste svog Airbnb smještaja, čak i u toaletima. U Sjevernom Jorkširu, radnik je koristio kameru u obliku olovke da špijunira koleginice. Dvojica muškaraca iz Londona i Sarija snimila su preko 5.000 osoba u svlačionicama i toaletima gradskih bazena – uključujući i djecu.

Zakon u Britaniji voajerizam definiše kao snimanje osoba u privatnim situacijama radi seksualnog uzbuđenja ili uznemiravanja. Nedavno su predložene izmjene zakona kojima bi se i samo postavljanje takve opreme – bez obzira da li snima – smatralo krivičnim djelom.

Ali žrtve, poput Hejdi, smatraju da to nije dovoljno.

– Kako je uopšte legalno da se takve kamere prodaju? Njihova svrha je očigledna. Ovo nije greška – ovo je sistem.

Dr Viki Lister sa Univerziteta Kent godinama proučava voajerizam i razgovarala je s desetinama osuđenih muškaraca. Svi su koristili skrivene kamere. Neki su ih skrivali u bočice šampona, drugi u toalet papir. Svi su priznali – nisu mogli da prestanu.

– To je kompulsivno ponašanje. Ponavljali su ga sve dok ne bi bili uhvaćeni.

A zakon ih često i ne otkriva. U 2020. godini, prijavljeno je više od 10.000 seksualnih prestupa, a manje od 600 slučajeva završilo je na sudu.

Istraživanja pokazuju da voajerizam nije rijedak. U švedskoj studiji, 11,5% ispitanika priznalo je da je učestvovalo u takvom ponašanju. U kanadskoj, 79% bi to uradilo – kada bi bili sigurni da neće biti uhvaćeni.

Nasilnici koriste snimke za ucjenjivanje, nadzor, prijetnje, pa i za prodaju na internetu.

Linda, koja je bila u vezi s psihički i fizički nasilnim partnerom, pronašla je kamere dok je čistila kuću. Jedna je bila u sijalici, druga iza knjiga. Kad ga je suočila, negirao je. Sedmicu dana kasnije – kamere su nestale. Kada ga je napustila, među ostavljenim stvarima našla je jaknu – u postavi je bila ušivena kamera.

– To nisu bezazleni gedžeti. To su oružja. Zašto se uopšte prodaju kao skriveni predmeti? Zašto ne postoje jasna pravila? – pita Linda.

– Nismo paranoične. Samo znamo šta sve muškarci mogu da urade kad misle da ih niko ne gleda – zaključuje, prenosi NIN.