Kad su dobili djecu, njenoj radosti nije bilo kraja. Postala je baka, ali je snajkina majka iz Beograda uvijek bila bolje tretirana od nje. Godinama je Radoslava to tolerisala, a onda je odlučila da presječe. Ovo je njena priča.

Nisam ja mnogo školovana, ali život me naučio da čitam između redova. Naučio me i da ćutim kad treba, da se ne guram tamo gdje me ne žele, i da volim i kad me ne vole. Moj sin Vasilije, inženjer, živi sa svojom porodicom u Beogradu – imaju dvoje lijepe djece, unučiće koje volim više od svega. Svaki put kad mi jave da dođem u posjetu, srce mi zaigra. Spremim torbu dan ranije, ponesem domaća jaja, slatko od šljiva, sir u platnenoj krpi i po koju suvarku ako imam. Obučem se lijepo, uzmem onu bolju maramu, da se ne obrukam pred gradom.

A tamo… tamo me čeka neka tišina koju ne razumijem. Snaja me jedva poljubi u obraz, djeca me pogledaju preko telefona, a Vasilije – moj sin – stalno negdje žuri.

Daju mi sobicu, i bude mi drago, al’ nekako hladno po duši. Prva dva dana još i prođu, odvedem unučiće u park, ispričam im priču za laku noć. Treći dan već vidim: sve se pogledima pitaju kad ću da kažem da idem.

A kad dođu snajkini roditelji, obrazovani i školovani, uvijek dotjerani i naparfemisani, kuća se pretvori u slavlje. Ko da im Tito i Jovanka dolaze! Peče se meso, iznosi se najlepši servis, slika se ručak i stavljaju one lijepe rečenice na internet: „Porodični trenuci su najvredniji.“ Snajkina majka sjedi u Vasilijevoj fotelji, moj sin joj sipa kafu i smješka se kao dijete. Ja gledam i ne pitam ništa. Samo me stisne nešto u grudima, pa mi se oči napune suzama, piše Žena Blic.

Nisam ja ljubomorna. Nisam. Samo bih voljela da me vide. Ne da me pominju u objavama, ni da mi namještaju tanjir za slikanje, nego da me zagrle kao majku. Da mi kažu: „Dobro nam došla, bako.“ Da me pitaju kako mi je sama zimi, da li mi dimnjak vuče i imam li drva. Jer, oni ne dolaze, mnogo rade i nikad nemaju vremena da se organizuju da mi dođu bar na dan.

Kad se spremam da idem, uvijek mi kažu: „Nemoj, ostani još koji dan.“ Ali ne kažu srcem. Samo reda radi. Ja se nasmješim, kažem da me čeka bašta, da moram da idem da hranim kokoške. Lažem. Ne čeka me niko. Samo tišina.

U autobusu izvadim onu sliku unučića što sam razvila prošle godine. Gledam ih nasmijane, zagrljene. Čitam njihove poruke koje mi Vasilije poslao sa njegovog telefona: „Bako, volimo te.“

I vjerujem im. Jer mora nešto da me drži dok se penjem uz onu prašnjavu seosku stazu. Jer ja sam samo baka. Nisam za slike.

I koliko god da sam se trudila da to potisnem, više ne umijem. Kad nisam za slike, ne moram više ni da idem. Odlazila sam tolike godine, još dok sin i snaja nisu dobili djecu. Vukla, teglila da im pomognem, da ih obradujem, Bogu se molila da dobiju makar jedno dijete, da osjete tu radost… Mislila sam, promijeniće se kad dobiju djecu. Ali nisu. Ne kažu naglas, al’ osjećam da se stide što sam sa sela, što nemam modernu frizuru i skupu garderobu ko prija i prijatelj. Nek’ se slikaju s njima, nek se hvale, ja sam odlučila da im više prag neću preći! Odluka je teška, ali ispravna. Neću nikome da smetam, pa da vidim da li će da se sjjete da dođu, da me posjete…, prenosi Blic.