Te zimske večeri, dok je snijeg tiho prekrivao grad, Ana je znala – nešto nije u redu. Telefon je zazvonio, a s druge strane čula je jecaj.

– Mama, molim te, dođi odmah! Više ne mogu! – kroz suze je govorila njena kćerka Lidija.

Bez razmišljanja, Ana je ogrnula kaput preko pidžame i potrčala u noć. Na pragu Lidijinog stana dočekao ju je prizor koji nikada neće zaboraviti.

Na podu dnevne sobe, Lidija je ležala sklupčana, slomljena, dok je mali Tadija spavao na kauču, iscrpljen od plakanja, piše Alo.rs

– Osjećam se kao najgora majka na svijetu – šapnula je kroz suze.

Ana ju je grlila, pokušavajući da je utješi, ali u grudima joj je ključao osjećaj tuge, krivice i onog tiho potiskivanog bijesa.

Godine koje se ne vraćaju

Ana se sjeća kada je prvi put uzela Tadiju u naručje. Imao je šest mjeseci.

– Samo dok prođe probni rok na poslu – rekla je tada Lidija, koja je radila u banci.

Probni rok se pretvorio u godine. Ana je hranila dijete, vodila ga u vrtić, kod ljekara, uspavljivala ga bajkama i pjesmama. Njen pokojni suprug Mirko, Tadijin deda, bio je dio svakog jutra i svake šetnje. Prva riječ koju je dječak izgovorio bila je – „baka“.

Nakon Mirkove smrti, Tadija je postao sve što Ana ima. Dala mu je cijelu sebe.

Kada ljubav postane raskrsnica

Godinu dana ranije, Lidija je unaprijeđena u šeficu bankarske filijale. Počela je da dolazi češće, da preuzima Tadiju za vikende i pokušava da uvede nova pravila. Ali dječak nije želio da ide.

– Bako, nemoj da ideš! – molio je kroz suze.

Jedne večeri, Lidija je pozvala uplakana i bijesna:

– Okrenula si ga protiv mene! Oduzela si mi sina!

Ana nije imala riječi. Znala je da nije imala lošu namjeru, ali je znala i da je možda – bila previše.

Pukotina u tišini

U mjesecima koji su uslijedili, razgovori su postali šturi, opterećeni šutnjom. Tadija se povukao u sebe, ponovo počeo da se budi mokar. Socijalna radnica je pokucala na vrata – Lidija je tražila da dječak stalno živi kod nje.

– Bako, ne puštaj me – rekao je tiho dok su odlazili.

Ana je ostala sama. Dani su se vukli, a godine koje je podarila unuku odjednom su postale razlog optužbi.

Poziv koji je vratio sve

Jedne subote, Lidija je pozvala.

– Mama, možeš li doći? Tadija ima temperaturu. Traži te.

Ana je došla bez razmišljanja. Kada ju je ugledao, dječak je potrčao u njen zagrljaj. Lidija ih je posmatrala sa suzama u očima.

– Znaš li koliko te volim? – upitala je.

– Znam – odgovorila je Ana. – Ali ne znam kako da ti oprostim što si mi oduzela sve te godine s njim.

Može li ljubav biti – prevelika?

Sada, dok sjedi sama, Ana gleda crteže svog unuka zalijepljene za frižider. Pita se:
Da li je moguće voljeti dijete toliko da, nehotice, postaneš prepreka njegovoj vezi s roditeljem?
Da li je mogla drugačije?

I najvažnije – može li se porodica sastaviti kada pukne, ne zbog mržnje, već zbog ljubavi?