Britanski The Telegraph objavio je ispovijest žene koja je otvoreno govorila o životnoj prekretnici koja je uslijedila nakon što joj je, na pragu pedesete, dijagnostikovan rak. Tek tada, suočena sa sopstvenom smrtnošću, priznala je sebi ono što je godinama potiskivala – duboko nezadovoljstvo, naročito u braku koji je spolja djelovao idealno, ali u njemu nije bilo strasti.

Svadba bez uzbuđenja i prve sumnje

„Dan mog vjenčanja trebalo je da bude najsrećniji dan mog života. Imala sam 32 godine i udavala se za čovjeka koji je djelovao savršeno – zgodan, duhovit, nježan. Iskreno sam ga voljela. Ipak, dok sam koračala ka oltaru, obuzeo me osjećaj mučnine. Znala sam da nismo kompatibilni na intimnom nivou i to me izjedalo iznutra. Nekoliko dana ranije čula sam jednu stariju ženu na radiju kako kaže: ’Ako te ne obori s nogu, nemoj se udavati.’ Pomislila sam – šta ja to, zapravo, radim?“

„Mislila sam da će manjak hemije nestati jer je sve drugo bilo kako treba. Upoznala sam ga još dok je bio u vezi s mojom cimerkom. Kasnije smo se ponovo spojili. Bio je nježan, pažljiv, fizički privlačan – sve ono što moji bivši nisu bili. Ali kad smo prvi put proveli noć zajedno, znala sam – u krevetu nismo jedno za drugo.“

Rani znaci upozorenja

„Nije bilo iskrica, niti dublje povezanosti. Po prirodi sam znatiželjna, otvorena, volim komunikaciju i igru, ali s njim toga nije bilo. Sve je djelovalo mehanički. Nije bilo loše – samo je bilo prazno. Nisam znala ni kako da to objasnim, niti sam imala snage da tražim ono što mi nedostaje.“

„U početku smo bili u vezi na daljinu, bilo je ležerno. Kasnije, kad smo živjeli zajedno, vidjela sam znake. Nakon seksa, samo bi se okrenuo i zapalio cigaretu. Osjećala sam se kao alat, ne kao partnerka. Kad sam mu rekla da mi treba više pažnje, priznao je da ne zna kako. Trudila sam se da ga naučim, ali ništa se nije mijenjalo.“

Supruga i majka, ali ne i žena

„Vjenčali smo se 2006. godine. Bila sam trudna, a on je bio presrećan. Ja, pak, nisam bila sigurna da želim da postanem majka. Željela sam dom, stabilnost, partnerstvo – intimnost sam stavila u drugi plan. Govorila sam sebi da ne mogu imati sve. Ali taj kompromis je postajao sve teži.“

„Ponekad smo se trudili oboje, ali sve je bilo ozbiljno, ukočeno. Osjećala sam se kao sredstvo za njegovo rasterećenje. Kada bih ja pokušala da budem inicijator, nije znao kako da reaguje. Ćutao bi, povlačio se. Postajala sam sve tiša, sve više nevidljiva.“

Praznina koja izjeda

„Nisam se osjećala poželjno. Nikada me nije spontano zagrlio ili poljubio. Uvijek sam ja bila ta koja daje. Kad bih mu rekla da me nije poljubio dvije sedmice, odgovorio bi: ’Zar nisam?’ Njegove potrebe bile su vrlo niske, nismo se poklapali.“

„Nisam htjela da ga povrijedim, pa sam tu temu otvarala jednom u tri-četiri mjeseca. Govorila bih da mi treba više, da mi nije dovoljno jednom sedmično. Potrudio bi se na kratko, ali bi se sve brzo vratilo na staro. Svaka strast koju sam osjećala bila je plod moje mašte – prave bliskosti nije bilo.“

Dijagnoza kao buđenje

Godine 2017. dijagnostikovan joj je rak u trećem stadijumu. „Statistika nije bila ohrabrujuća. Mislila sam da ću umrijeti. A kada sam preživjela, probudila sam se. Pogledala sam unaprijed i pitala se – ako mi ostaje još deset godina, želim li ih provesti bez strasti? Odgovor je bio jasan.“

Tokom pandemije, skupila je hrabrost i rekla mu da odlazi. „Bio je slomljen. Predložio je čak i otvorenu vezu, da nađem nekog drugog, ali da ostanemo zajedno. To nije bio moj put. To bi bilo varanje same sebe. I njemu je ubrzo bilo jasno da to ne bi funkcionisalo. Tema bi stalno iznova isplivavala i pojela nas iznutra.“

Društveni pritisci i nerazumijevanje

Prijatelji su joj govorili da pokuša ponovo zapaliti vatru. „Ali vatra nikada nije ni postojala. Voljela sam ga kao prijatelja, kao oca mog djeteta, ali nikada ga nisam istinski željela. Neki su me osuđivali. Neki nisu mogli da vjeruju da ostavljam tako ’dobrog čovjeka’. Ali u meni je tinjala praznina koju više nisam mogla da ignorišem. Kad sam birala između pogrešnog i ničega – izabrala sam ništa.“

Razvod je prošao brzo i bez sukoba. „Osjećala sam krivicu, ali da sam ostala, frustracija bi me pojela. Nisam željela da moje dijete gleda brak bez ljubavi i dodira. I dalje smo porodica. Naša kćerka ima oba roditelja, a nas dvoje idemo zajedno na ručkove i koncerte. Samo više nismo muž i žena. I to je u redu.“

Novi život, nova ja

Nedugo nakon razvoda, u teretani je upoznala muškarca koji ju je osvojio. „Bio je mojih godina, samouvjeren, pažljiv, znao je da sluša. Bila sam uzbuđena, ali ono što me najviše privuklo bile su poruke tokom dana – najave, želje, uzbuđenje. Leon za tako nešto nije bio sposoban ni na početku. Po prvi put nakon mnogo godina – živjela sam. I to je bio početak mog stvarnog oporavka.“

Veza nije potrajala, ali je ostavila trag. „Kasnije sam shvatila da on nikada nije bio spreman za pravu vezu. Povukla sam se, dugo nisam bila s nikim. Trebalo mi je vremena da u sebi raščistim šta zaista želim.“

Aktivna na aplikacijama za upoznavanje

„Ne mislim da nema dobrih muškaraca – ima ih, ali teže ih je naći kada imaš pedeset. Aktivirala sam aplikaciju za upoznavanje i jasno napisala da tražim monogamnu, ali neobaveznu vezu. Nekoga s kim bih bila par dana u sedmici, dijelila strast i bliskost.“

„Javljaju mi se mlađi muškarci – upravo imam zakazan susret sa jednim od 33 godine. Mlađe generacije su otvorenije, žele da znaju šta žena želi, trude se da je zadovolje. Oni su za mene pravo osvježenje – energični, direktni, neopterećeni. Uživam u slobodi, bez pritiska da se skrasim. Nije mi bitno da li je neko mlađi – bitno mi je da postoji iskrena povezanost.“, piše Moje vrijeme.